“Život je zao. Imali smo dva sina i obojicu smo izgubili u razmaku od 4 godine, izgubio sam sve.
Prvi sin, je poginuo u saobraćajki, neka pijana budala se velikom brzinom zabila u auto mog sina i…. Imao je samo 19 godina.
Nakon tog neopisivog gubitka moja žena je postala duševni bolesnik, ali funkcionisala je.
Tugu je liječila smijehom, mislio sam sve je to dobro. Bit će bolje. Drugi sin je tada imao 15 godina i sve to je na njega imalo najgori utjecaj. Počeo je da se druži sa lošim momcima, da pije, kasnije smo saznali i da se drogirao, problemi… pokušavao sam mu pomoć, ali moja supruga ga je štitila i opravdavala sve njegove postupke. Uvijek je tražio i pronalazio zaklon kod majke koja je uvijek bila slaba na njega.
Prije godinu dana je poginuo, opet saobraćajka, ali sada je on bio pod uticajem alkohola i sve je otišlo k vragu. Moja žena se isti dan skrhana od bola pokušala ubiti, pila kiselinu… preživjela, ali nepovratno si uništila zdravlje, povukla se u sebe, prepolovila se, milion nekih bolesti dobila… više nema ni nikakvog osmijeha na njenom licu, čak ni onog na silu, kaže da više nema za koga da živi… Da li je moralo baš tako, da li se moglo promijeniti nešto. Da li je to sudbina ili naša greška… Sto pitanja, a ni jedan odgovor… “
