Srednja škola. Sedim u prepunom busu i neka djevojka mi naredi, krajnje nadmeno, da treba da ustanem dedi koji stoji.
Ja dedu nisam ni vidjela. Niti sam mu bila najbliže, em su svi koji sjede bili đaci, mogla je da se obrati bilo kome.
Ali najlakše je biti bezobrazan prema ćutljivoj i sramežljivoj djevojci. Ja naravno ustanem, deda sjedne. Nemam mjesta da se pomjerim, pa ostanem da stojim pored.
Deda doslovno nije prestao da mi priča narednih pola sata koliko je trajao put.
Ali da je on meni pričao o nečemu normalnom! Pričao mi je o vezama i se.xu, prikladnim godinama za rađanje, i kako mi djevojke djecu nazovemo imenom momka sa kojima smo izgubile nevinost.
U sebi sam vrištala i došlo mi je da zadavim onu pametnjakovićku koja je učinila svoje dobro djelo za taj dan i meni priredila najmučnije putovanje ikad.
Nadala sam se da postoji karma pa će i njoj neko pokvariti dan eto tek tako.
