Prolazim ja tako jutros kroz grad, slušalice mi u ušima, gledam svoja posla, kad odjednom ispred mene na tri metra sruši neki čovjek.
Ostao sam pribran, prvo sam pozvao hitnu a onda sam ga reanimirao dok su ovi došli, a zatim sam zajedno sa njim otišao u bolnicu. Gledao sam ga čitavo vrijeme dok smo se vozili, ne znam ga, ali me jako podsječa na nekoga. Tek kada su mu prozvali prezime, shvatio sam o kome se radi. Od svih ljudi na ovom svijetu, ja sam spasio život baš njemu.
Nekako su ga doktori dozvali svijesti, budi se on polako, zatim se okreće prema meni i govori mi, “Hvala sine, nemam ja nikoga.” A nije svjestan da ima unuka i da mu je još jedan na putu. Nije gospodin svjestan da je ona mala djevojčija koju je tukao do besvjesti i na kraju zajedno sa majkom izbacio na ulicu izrasla u jednu prekrasnu ženu sa najljepšim osmijehom. Ta ista djevojčica je sada moja supruga. Podarila mi je život o kojem sam samo mogao sanjati. Ta ista djecojčica sada nosi moje prezime već pet godina, a ne njegovo. Toliko sam ga puta u bijesu prokleo zbog njenih suza, strahova i nesigurnosti. Sada ga samo žalim.
On nema ništa, a ja imam bukvalno sve. Toliko mi je drago da je tako. Inače nisam osvetoljubiv, ali ovo mi je toliko trebalo da znam jer sam zajedno sa svojom suprugom propatio svaku njenu suzu.
Od one uplašene djevojčice izrasla je u stasitu i prkosnu ženu.
Izvor: magazindan.info
