Prije 5 godina nakon što smo se nešto kratko zabavljali zaprosio sam je i na moju sreći ona je pristala.
Međutim, njena porodica nakon što je saznala za nas počela da vrši veliki pritisak na nju jer sam ja pravoslavac, a oni su muslimani. Pokušavala je objasniti im da se volimo, ali uzaludno, mnogo suza je zbog toga prolila, mnogo i samo ja znam šta je sve prošla jer je prema meni jedio mogla biti potpuno iskrena.
Zaključavali su je u kuću, prijetili joj, otac ju je čak i par puta ist.ukao. Ni moji nisu bili oduševljeni što sam sa njom, od toliko lijepih “naših” cura. Mnogo toga lošeg je prošla zbog mene, tačnije zbog nas i na kraju je odlučila da svojoj porodici okrene potpuno leđe, jednu noć je pobjegla od kuće i nas dvoje smo započeli zajednički život, jednostavno nije imala drugogo izbora, mislim imala je da ostavi mene.
Mjesec dana pakla sam preživio, ali je na sreću sve prošlo, živimo zajedno, već dvoje djece smo dobili, može se reći sretni smo, jedino što me boli, a vjerujem moju suprugu još više je to što već skoro 5 godina niti se vidila niti čula sa svojom porodicom.
Ne spominje ih, ali to se osjeti kada je zateknem samu u sobi sa suzama u očima. Stvarno ne mogu da shvatim zašto sve to… sve vjere treba da šire sreću, radost… DOBRO i od kako smo se vjenčali ito kako moja supruga slavi moje svetce i božiće, tako isto i ja slavim njene bajrame.
Bitna je ljubav i poštovanje, a ne kako se ko zove, barem ja tako mislim.
Izvor: dozakorisnog
