Nekada davno živio je veliki čovjek koji se oženio ženom svojih snova. Iz njihove ljubavi rođena je jedna djevojčica. Bila je bistra i vesela, i veliki čovjek je jako volio svoju kćerku.
Dok je bila sasvim mala, on bi je uzeo u naručje, pjevušio neku melodiju i igrao s njom po sobi, govoreći joj: “Volim te, djevojčice”.
Djevojčica je rasla, a veliki čovjek bi je grlio i govorio joj: “Volim te, djevojčice”. Djevojčica bi se durila i govorila: “Više nisam djevojčica”. Čovjek bi se tada nasmijao i rekao: “Ali, za mene ćeš zauvijek ostati moja djevojčica”.
Djevojčica, koja to više nije bila, napustila je kuću i otišla u svijet. Kada je upoznala sebe, tada je bolje shvatila čovjeka. Uvidjela je da je on bio veliki i jak, tek sad je otkrila njegove snage. Jedna od njih bila je njegova sposobnost da iskaže ljubav prema obitelji. Ma gdje se nalazila u svijetu, taj čovjek bi je dozivao, govoreći joj: “Volim te, djevojčice”.
Došao je dan kad je ta djevojčica, koja to više nije bila, primila telefonski poziv. Veliki čovjek se razbolio. Doživio je moždani udar. Djevojci su objasnili da je izgubio govor. Nije mogao govoriti, ali nisu bili baš sasvim sigurni čuje li riječi koje mu se upućuju. Više nije mogao se smijati, hodati, grliti, igrati, niti da djevojčici, koja to više nije bila, kaže da je voli.
Htjela mu je pomoći. Kada je ušla u sobu, vidjela je da je sitan i potpuno slab. Gledao je u nju i pokušavao progovoriti, ali nije uspijevao. “Djevojčica” je učinila jedinu stvar koju je umjela. Popela se na krevet i legla pored velikog čovjeka. Dok su joj se slijevale suze, svojim rukama je obgrlila opuštena očeva ramena.
Držeći glavu na njegovim grudima, razmišljala je o mnogim stvarima. Sjećala se predivnih trenutaka koje su zajedno proveli. Oduvijek je osjećala da je taj veliki čovjek štiti i pazi. Bilo joj je teško zbog gubitka koji će morati trpjeti. Žalila je što više neće čuti riječi ljubavi koje su joj toliko prijale.
A onda je čula otkucaje srca velikog čovjeka. Otkucaji njegovog srca su bili glazba i riječi koje je uvijek slušala. Srce kuca ravnomjerno, kao da se ne obazire na to što je ostali dio tijela oštećen. I dok je tako smireno držala glavu na njegovim grudima, dogodilo se čudo. Čula je ono što joj je bilo potrebno.
Njegovo srce je otkucavalo riječi koje usne više nisu mogle izgovoriti …
Volim te.
Volim te.
Volim te.
Djevojčice.
Djevojčice.
Djevojčice.
I našla je utjehu.
Izvor:Noviživot.net
