Otišla sam u Njemačku i sve ostavila iza sebe. Svoje prijatelje, momka i svu familiju osim roditelja. Moji roditelji, sestra i ja smo započeli novi život. Najteže mi je bilo ostavit momka kojeg sam voljela.
Ali znam da ne bi uspjeli u vezi na daljinu, pa sam odlučila okončat to. Molio me da ne radim to, nisam ga poslušala. Došao je na aerodrom da se pozdravimo, jer mu je sestra javila kad idemo.
Nisam se pozdravila, doslovno sam pobjegla od njega. Stojao je kao pokisli miš. Sestra se sa njim pozdravila. Kaže da je jecao od plača, da nisam trebala tako uradit.
Imali smo ”našu pjesmu.” Često mi ju je pjevao.
Jednom dok sam šetala gradom i čujem nekog muškarca kako pjeva tu pjesmu, dio: You’re a shooting star I see, A vision of ecstasy, When you hold me, I’m alive, We’re like diamonds in the sky.”
Imao je glas nevjerovatno sličan njegovom. Prišla sam bliže, nije bio on. Na trenutak me spopao nekakav čudan osjećaj. Duša me jako zaboljela. Izgubila sam čovjeka kojeg volim. Kajem se.
