Moja mama je zauvijek napustila ovaj svijet na Dan zaljubljenih, prije 12 godina.
Cijela porodica mi stalno nabija na nos to što ja taj dan, poslednje 3 godine provedem zajedno sa momkom na nekom drugom mjestu, umjesto da tugujem sa njima i idem na spomen obilježje.
Ja shvatam da majke treba da se sjećam i znam da ta bol nikad neće proći, ali takođe smatram da nema potrebe da svaki taj praznik provedem sa njima plačući. Samo zato što taj dan provedem sa momkom, ne znači da me boli d**e za mamu.
Jednostavno mislim da jednom moraš krenuti dalje sa životom. To je kao da je otišla na npr. Moj rođendan i sad ja ne treba da ga slavim nikada više.
Mnogi osuđuju moj stav ali ja tako razmišljam jer vjerujem da bi i ona tako željela, da nastavim sa svojim životom i živom ga punim plućima.
Ja se nje sjetim često, a ne kao ovi ostali samo na taj dan..