U Berićima, pod Kurtinom Gredom (Republika Srpska) sama živi Mioljka Kaurin, posljednja stanovnica srpskog sela.
Mioljka živi u tamnici koju je sama za sebe napravila – stavila je katance na vrata i zakovala prozore jer, kaže, češće joj u posjetu dođu medvjedi od ljudi. Jednom joj je medvjed zaspao i pod prozorom.
- Hrče on kao čovjek, a ja upalim svjetla. On skoči i poleti ka planini. Ovdje je bilo cura i momaka, svaka kuća je imala po sina i po tri kćeri. Joj, kukala Mioljka, niko mi nije došao 20 godina, a svakoga primam kao roditelja – kaže Mioljka kroz suze i dodaje da je to naučila od roditelja.
Kaže, najviše se sjeća djetinjstva i vremena kad je čuvala ovce i to je tješi. Kaže, tad je imala i koleginicu.
Na konstataciju voditelja da je tad bilo lakše, Mioljka gleda u TV ekipu i kaže:
- Kako ne bi bilo lakše, je li i tebi lakše ići sa tim društvom ili ići sam? Mogla sam i pričati, sad ne mogu pričati sa ćoškovima, kaže Mioljka konstatujući da od samoće nema većeg čemera.
Junačina je onaj ko sve to može izdržati, kaže se u emisiji RTRS “Kapi zavičaja sa Slavišom Sabljićem”.
Fenserka.com
