Danas je internet omogućio da svako u svakom trenutku podijeli svoju priču sa ostatkom svijeta, i tako svaki dan možemo čuti neku novu priču koja nas može zadiviti.
Nekada su one sretnog karaktera, a nekada toliko tužnog da se zapitamo gdje je ovaj svijet više otišao. Jednu od takvih priča sa nama je podijelila i Marija Zlatić a njena priča počinje 1956. godine. Te godine ona se udala za Momčila Zlatića, on je bio obični stolar a ona samo domaćica. Živjeli su skromno sve dok nisu odlučili da emigriraju u Australiju.
Tamo je trebao započeti njihov novi zajednički život ali ubrzo nakon dolaska, Mariju su pozvali nazad jer je dobila pismo da joj je majka teško bolesna. Naravno Marija je istog trenutka sjela na avion nazad za Srbiju da bi se brinula za svoju majku, ali ono što nije znala jeste da je to zadnji put da je vidjela tlo Australije, ali i svoga muža. U početku su veoma mnogo pisali, ali nakon nekog vremena sve manje i manje pisama je dolazilo, sve dok pisama više nije nikako bilo.
Mnogi su joj govorili da se on tamo nanovo oženio, ali Marija to nikada nije povjerovala. Ona je sa mislima da se nešto desilo njenom mužu živjela u jednoj maloj kućici od male penzije sa osnovim stvarima potrebnim za život. Ono što joj je slomilo srce je zadnje pismo koje je dobila.
Ono što su joj svi govorili ispostavilo se da je istina. Momčilo se u Australiji oženio ponovno, a svu njegovu imovinu naslijedila je baš ona, jer je ona po zakonu njegova jedina žena. Međutim ona nije željela ništa od njega nakon što je to saznala, i novac je odlučila podijeliti sa svim komšijama i prijateljima koji su joj ukazali pomoć tokom godina.
