Imam 16 godina. Majka me ostavila u bolnici nakon što me rodila i nikada me u naručje nije uzela.
Mnogi mi govore da sam KOPILE, što na neki način i jesam. Međutim moj otac iako je imao samo 17 godina kada sam ja rođen za razliku od moje mame nije bježao od mene, te je odlučio da me zadrži pored silnih pritisaka od porodice, rodbina pa i prijatelja.
Govorili su mu da treba da me isto kao i moja majka ostavi i dadne u dom. Borio sa kao lav protiv svih i konačno kada je uspio, par dana prije mog četvrtog rođendana je doživio saobraćajnu nesreću i na mjestu ostao mrtav. To je značilo za mene ono neizbježno, odma sutri dan očevi roditelji, moji djed i baka su me dali u dom i dugogodišnji trud mog oca je u jednoj sekundi propao. Uslijedile su godine patnje, poniženja, bola, plača, da bih prije par dana “naletio” u gradu na mog djeda i moju baku koji su me dali u dom.
U trenutku su zanijemili kada su me vidjeli, kako kažu potpuno sam isti kao moj tata, njihov sin. Od tada me svakodnevno zovu, mole da se vratim i da živim kod njih, da im oprostim, jer u meni vide ono što su prerano izgubili. Stvarno ne znam da li treba da im oprostim, mnogo nepravde su mi nanijeli.
