“Najvažniju lekciju koju sam u životu naučila, naučila sam od djeteta. Bilo je to jednom prilikom dok sam se vozila gradskim prevozom.
Dječak star oko šest godina bjesnio je pored majke koja je sjedila kraj prozora i gledala napolje, sa potpuno praznim izrazom lica. Uopšte nije reagovala na vrisku djeteta. Dijete ju je stalno vuklo za rukav, vrišteći i kukajući.
Žena je samo nemo posmatrala kišu napolju. Međutim, dijete je uporno tražilo nešto i odbijalo je da odustane. Odjednom, baš odjednom, žena se trgnula, odgurnula mu ruku i dreknula:
- Šta hoćeš ti od mene?!
Dijete je zastalo.
- Pitam te lijepo, ŠTA HOĆEŠ? Znaš li ti ko si uopšte? Ti si niko! Razumiješ? Niko! – drala mu se praktično u lice.
Dječak ju je nijemo gledao, činilo mi se kao da mu se glava trese. A možda sam se i ja tresla. Osjetila sam da me obliva znoj. Sjećam se da sam se zapitala kome li se ta žena zaista obraća, jer sigurno nije ta pitanja ozbiljno postavila dječaku.
Znam i da sam planirala da ustanem i vrisnem joj da je bezvrijedna majka i da je upravo ubila u pojam svog sina. Međutim, dok sam se spremala da to uradim, dječaku je prišao jedan momak, student u teksas jakni. Izvadio je iz džepa čokoladicu.
Uhvatio je dječaka za ruku i rekao mu: “Uzmi, ovo je za tebe”.
Dječak je uzeo bez riječi. A onda je student izvadio drugu čokoladicu. Dječak je oklevao, ali uzeo je i nju.
A onda, ono što se desilo, i dalje mi tjera suze na oči.
Dječak nije otvorio čokoladice. Umjesto toga, uhvatio je majku za ruku. Nije se okrenula ka njemu cijelim tijelom, ali je malo okrenula glavu, vrlo nervozno. Vjerovatno je htjela da nastavi da viče. Međutim, onda je vidjela da joj dječak nudi čokoladu.
Pogledala ga je, vidjelo se da je zapanjena. Dječak joj je stavio čokoladu u šaku.
- Neću je – rekla mu je.
Dve čokoladice i dalje su bile u detetovoj ruci. Nije je sklanjao.
- Pojedi ih ti…Ja stvarno neću – rekla je majka, mnogo nježnije.
Međutim, dječak joj je stavio jednu čokoladicu u krilo.
Nikad neću zaboraviti taj trenutak i tu zrelost. Taj šestogodišnji dječak u trenutku se transformisao u muškarca, a ona je od bijesne žene postala divna, mlada majka.
Ona je dugo ćutala i posmatrala ga, kao da ga prvi put vidi, a onda ga je zagrlila. I on je zagrlio nju. Onda je uzeo čokoladicu iz njenog krila, otvorio je i dao joj je. Nije htio da počne da jede svoju sve dok nije vidio da je ona počela da jede svoju.
Sedela sam, posmatrala ih i pričala sama sa sobom.
- Eto, ti velika spasiteljko koja si htjela da ustaneš i urlaš na majku, da je poniziš, da je izvrijeđaš pred svima. To bi uradila i ništa ne bi postigla, osim skandala koji bi zabavio druge i uvrede koju bi majka iskalila na nekome. A taj dječak uradio je sve mnogo bolje od tebe koja si toliko starija i navodno mudrija. Nije on tek tako ponudio djetetu dvije čokoladice – mislila sam u sebi, diveći se i tom mladom čovjeku i djetetovoj reakciji.
Vožnja se nastavila, mladić je izašao a majka i sin sjedeli su zagrljeni. Sišla sam i ja. Mnogo sam razmišljala o tom danu i trebalo mi je dugo da shvatim šta je ta lekcija. Konačno sam je razumjela nedavno – podučavate druge primjerom.
Ne podučavate ih tako što urlate na njih, bijete ih i vrijeđate. Pomaže samo davanje primjera, ništa drugo. A taj maleni dječak pokazao je majci svoj primjer i promijenio je, a i sve nas u autobusu.”
