Godinama se mučim sa svojom kćerkom, od rođenja joj je ustanovljena cerebralna paraliza. Nema te bolnice i banje koje nisam obišla, samo njoj da bude bolje.
Pošto je bila izolovana od društva i naviknuta samo na bolničko osoblje, shvatila sam da mnogo griješim i odlučila da je izvodim svuda. Od rođendanskih proslava, do parka i igraonica, svugdje idemo! Stekla je puno drugara. Niko joj se nije podsmijavao, niti upirao prstom u nju, sva djeca su je odmah prihvatila.
Postala je drugo dijete, mnogo sretnija i nasmijana, raduje se svakom danu. Bolje priča, više razumije. Prije nekoliko sedmica okupili su se njeni drugari u parku, izvukli je iz kolica i držali da bi mogla da hoda sa njima, ja tu sreću na njenom licu ne mogu da vam opišem. Svakog dana su činili isto, pomagali joj i hrabrili je.
Danas je načinila prve samostalne korake. Hvala toj djeci i hvala njihovim roditeljima! Ne znam kako da im se zahvalim, mojoj sreći nema kraja zahvaljujući njima! Dobrota još postoji, ima nade za nas!
Izvor:Ispovesti.com
Fenserka.com
