Živim u jednoj zabiti. Imamo dosta njive oko kuće, najbliži komšija je udaljen preko 30 min vožnje.
Tako da je neobično da imamo slučajne prolaznike. Jednu noć sam izašla ispred kuće da pokupim veš sa žice i čujem ženski glas kako zapomaže. Pitam ko je tamo ali žena samo govori “Pomozite mi”.
Krenem ja prema zvuku njenog glasa, ne vidim je jer je totalni mrak. Međutim koliko god hodala prema njoj njen glas nikada ne postaje bliži, kao da je uvijek jednako udaljena. Okrenem se i shvatim da sam se dosta udaljila od kuće. U tom momentu shvatim još jednu stvar. Ženin glas ne zvuči kao neko kome treba pomoć već je suviše pasivan i mehanički izgovara riječi. Ne zvuči prirodno.
I fraze se ponavljaju uvijek u istom redosljedu kao da je u pitanju snimak ili pokvarena ploča. Prvo “Pomozite! Brzo, ovdje sam, upomoć” onda prestane pa iznova opet isto, istim tonalitetom. Zaledih se u mjestu kada sam shvatila. Glas se onda naglo prekinuo i nastala je tišina. Nikada brže nisam trčala kući nego tu noć.
Izvor:komičnistatusi.rs
