“Uspjela sam da zatrudnim ali ne sa suprugom. U braku sam desetak godina. Muž i ja nemamo djecu iako smo dugo pokušavali bezuspješno.
Brak nam je odavno upao u krizu, kolotačinu, nezadovoljstvo i krivljenje jedno drugog. Imamo dobre poslove, stan, ali nas je nemogućnost dobijanja potomstva potpuno poremetilo.
Spletom okolnosti sam ušla u vezu sa mlađim muškarcem, čisto kao razbibriga. On mi je jedina svetla tačka u životu. Prije sedam dana sam saznala da sam trudna. Znam da je ljubavnikovo. I sada ne znam šta da radim.
Njega dijete ne zanima, govori mi da slažem muža da je njegovo i da mu je dužnost da ga odgaja jer za sve ove godine nije uspeo da mi napravi dijete, niti da bude muškarac u pravom smislu te riječi, čim sam imala potrebu da ga varam.
Donekle se i slažem, ali kako to da uradim. Ne mogu. Mislim da je najbolje da se razvedem i sama da odgajam dijete, jer ga stvarno želim. Ali opet, ne bih da budem samohrana.
Eto, morala sam makar ovdje da je izjadam.”
