Još jedna pjesmica iz školskih čitanki uzbudila je danas roditelje širom Srbije, a da li zaista ima mjesta panici?
Fejsbukom kruži jedna pesmica iz čitanke za drugi razred osnovne škole. Na prvi pogled u njoj nema ničeg pogrešnog… a ni na drugi, niti na treći. Ipak, moralna policija društvenih mreža opet se uzbudila.
“Ja sam bio sretno dijete”
Ja sam bio sretno dijete
O kome se mnogi brinu
Dok mi nisu jednog dana
Kupili tu violinu.
Sad drugari ljušte fudbal, a ja note i solfeđa
Od vježbanja žigaju me
Jadni prsti, vrat i leđa.
Sviram tetki i susjetki
Babi, dedi, ujni, strini,
Znoj se s moga lica cijedi
Svi me zovu Paganini.
Tata smišlja svjetsku slavu
Ja tu nemam šta da brinem
Iz dvorišta čujem ciku
Ali ne smijem da prekinem.
Kako koja zora svane
Mrzim svaku tvoju žicu.
Violino, moj dušmane.
Tako glasi “problematična” pjesma gdje zapravo problema i nema. Međutim, argumenti “moralne policije”, vječito isti, glase ovako:
Pa ovo je više nego strasno…To treba prijaviti – oštar je jedan komentator, jedan od onih kojima je sve po automatizmu strašno i za prijavu.
A na šta da uputimo djecu? Rijaliti, razvrat, blud???? Pink i ostali kič šund… fuj. Da bleje napolju… Mora da pesniku nije isla violina pa je postao tako ‘dobar’pisac..Bože me sačuvaj… Pa se posle pitamo – što nam ovako ide?
To su samo neki od odabranih komentara zgrožene mase. A da mi pitamo njih – da li djeca imaju pravo na slobodno vrijeme? Otkad je uvedena kultura konstantnih privatnih časova i vannastavnih aktivnosti sa koje roditelji djecu razvoze pravo iz škole, djeca više ni nemaju prostora da se igraju ili da prosto – ne rade ništa. Za one što se zgražavaju nad “djecom koja bleje napolju” imamo jedno pitanje – da li su oni kao djeca očajavali kada moraju da bleje napolju, želeći samo da se dohvate nekog korisnog posla? Niko ne kaže da djeca ne treba da imaju hobi – naprotiv.
Pohvalno je i poželjno gajiti neko interesovanje kod djece. Ali, to ne znači da ih već od vrtića treba driblati sa dva strana jezika, sportom, plesom i nekim instrumentom. Sve je više pedijatara koji upozoravaju da djeca nepravilno govore jer im se miješaju strani jezici. Govore i da djeca imaju problema sa ravnotežom i hodanjem, opet zbog stalnog sjedenja.
Ovo je pjesma o jednom tužnom dječaku koji je pod pritiskom uže i šire rodbine primoran da neumorno vježba i ispunjava njihove ambicije, bez pitanja da li uopšte želi da svira violinu, a ukoliko i želi, uvjereni smo da ne želi da to radi po cijeli dan, svaki dan – svakom članu porodice na uvce. Sigurni smo da želi i da se igra sa prijateljima, da sa njima “bleji napolju”, što reče zgroženi komentator i dužnost je roditelja da mu i to omogući, kako bi se pravilno razvilo fizički i psihički.
Ne ide sve, moralna policijo, iz krajnosti u krajnost. Ako nema violine u rukama, ne znači automatski da je dijete krenulo u rijaliti. Postoji i nešto između – a toga između se vi najradije i sjećate. Zašto ga onda uskraćujete sopstvenoj djeci?
Fenserka.com/Žena.rs
