Tara Manić osvojila je srca domaće javnosti kada se 2002. godine pojavila u filmu “Mrtav ‘ladan”, a iako njena uloga nije imala čak ni ime, dobro je poznata rečenica “Neću da ti kažem ćelavi” koju je tada izgovorila.
Tara je završila pozorišnu režije na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, u klasi Alise Stojanović. Za razliku od nekih svojih kolega, kako kaže, upisala se iz prve.
- Položila sam prijemni iz prve. Paralelno sam te godine polagala i prijemni na medicini, ali sam ostala na režiji. U mojoj porodici su svi pravnici, ekonomisti, novinari, pa moji izbori nisu bili određeni genetikom – rekla je jednom prilikom Tara.
Iako joj je gomila ljudi savjetovala da se mane režije, te da će teško doći do posla, Tara tvrdi da o tome nikada nije razmišljala. Kako dodaje, režija je njena velika ljubav, te se nije mnogo dvoumila između glume i svoje sadašnje profesije.
- Imam utisak da je tako u svim profesijama. Izabrala sam ono što najviše volim, ne osvrćem se na to i vjerujem da će biti posla. Ljudi koji zasluže uvijek nađu put, prilično sam optimistična iako sam svesna situacije. Još u gimnaziji sam presjekla da će to biti režija. Bila sam prva na listi na upisu – priča mlada rediteljka.
Tara je početkom ove godine imala premijeru svoje predstave “Til Ojlenšpigel – o pro*eravanju” u Novosadskom pozorištu, a u intervjuu koji je dala za “Blic” , mlada rediteljka izjavila je da smatra da pozorište danas treba da ruši predrasude i tabue, a ne da prenosi lične stavove na publiku.
- Vjerujem da se inteligencija izvjesnog reditelja odražava u njegovoj vještini postavljanja pravih pitanja, stvaranja polemika i otvaranja novih tema, a ne u dokazivanju određenih ličnih stavova. Ne zanimaju me predstave za koje znam da dokazuju individualan stav: često su dosadne, spore, ne prikazuju fenomen u njegovoj cjelosti, složenosti, već jednostrano, banalno, što često postaje i trivijalno. Za mene će režija uvijek biti polemika, preispitivanje, jer ne bih ni imala potrebu da se njom bavim, da stalno tražim nove likove i narative koji me interesuju i muče ukoliko bih o njima imala dovršen, konačan stav. Ne volim predstave koje potcjenjuju publiku ili joj u bilo kom obliku povlađuju – izjavila je Tara i dodala:
- Daleko sam od vjerovanja da pozorište u 21. vijeku ima toliku vidljivost da bi dovelo do krucijalnih promjena. Zato otvaranje važnih pitanja i rušenje tabua – vidim kao osnovne zadatke današnjeg teatra, a ne pružanje odgovora.
Fenserka.com/Blic.rs
