“Nakon 17 godina braka prije 6 mjeseci sam ostala trudna…
Imam 44 godine i osjećaj koji je u tim trenutcima kada sam saznala prolazio kroz mene bio je nešto što se ne može opisati riječima.
Međutim spoznaja da to dijete koje počinje da raste u meni nije plod mog voljenog muža me je nekako tištilo, mučilo… Dijete u mom stomaku bilo je plod prevare, laži… Nakon svih pokušaja prevarila sam mog muža sa nepoznatim momkom i dijete u meni bilo je te nepoznate muške osobe.
Svakim danom osjećaj sreće i zadovoljstva bio je sve manji, a osjećaj kajanja i žaljenja sve veći… Moj muž je najbolja osoba na svijetu i svakim danom sam se sve više kajala zbog onoga što sam uradila.
Kada sam bila u trećem mjesecu odlučila sam da pobacim. Otišla sam na kliniku i pobacila sam bebu koju sam godinama priželjkivala, bebu koja mi je bila najveća želja u životu, jednostavno cijena svega toga bila je prevelika
. Nije nam suđeno da imamo djecu, prihvaila sam to kao Božiju volju, tužno, ali tako nam je suđeno… Razmišljamo da iduće godine posvojimo jednu djevojčicu… Dijete je dijete…”
Izvor:Ispovesti.com
