Tatini roditelji žive u Njemačkoj, a mamini ovdje na selu, ali 400 km dalje.
Tatini se uvijek naljute jer provodimo više vremena ljeti kod ovih drugih, ali ih i volim više.
Cijeli život žive od uzgoja peradi i prodaje mesa i jaja, nikad im nije bilo teško uzeti telefon i nazvati nas, nikad nam rođendan nisu zaboravili, stol je uvijek bio pun hrane, kolača, od penzije bi izdvajali za skromne, ali lijepe poklone.
A ovi drugi, ne sjete se ničeg, niti znaju kad sam rođena, zaborave koji faks studiram, nikad nam nisu ponudili financijsku pomoć kad bi htjeli otići tamo (inače je busom do njih oko 20 h putovanja, a avioni su skupi za nas četvero), inače oboje primaju dosta visoke penzije.
Ako dođu jednom u 2 godine ovdje ne donesu nikakav znak pažnje, još očekuju da ih vodimo svugdje na naš račun.
Iskreno, njih niti ne smatram dijelom svoje obitelji.
