Nekako se sva užasnem kada čujem da neko kaže kako muško ženska prijateljstva ne postoje. Od kako znam za sebe, znam i za mog najboljeg druga, koji je inače sin naših kućnih prijatelja.
U osvnovnu školu smo išli zajedno, čak su nas naši roditelji stavili da idemo u isti razred. U školi smo sjedili zajedno u klupi, a nekad smo čak i dijelili užinu, ako se meni ili njemu ne svidi ono što su nam roditelji spremili.
S obzirom da smo oboje jedinci, zavoljeli smo se kao brat i sestra, i na taj način popunili tu jednu malu prazninu. Tokom školovanja su meni bolje išle prirodne nauke, dok je on bio dosta bolji u društvenim naukama i jezicim
a. Uvijek smo bili potpora jedno drugome, pomagali smo se ako neko od nas zapne na nekom predmetu, a često smo se znali zajedno spremati za kontrolne. Ja sam bila zaluđena brojevima, dok je on bio lud za gramatikom i pravopisom. Još od malena volio je da ispravlja greške u pisanju i govoru, pa sam ga ja tako jedne prilike nazvala Korektor.
Taj nadimak se svidio djeci u razredu, tako da su ga svi oslovljavali sa Korektor. Nije mu smetao nadimak tako da je ga je drage volje zadržao. U srednju školu i na fakultet nismo išli zajedno ali smo ostali i dalje u dobrim odnosima, ostali smo najbolji prijatelji. Od srednje škole slušala sam ga kako je zaljubljen u jednu Anu, tako da nakon što je završio fakultet oženio se njome. Tako da će moj prijatelj na proljeće postati jedan divan suprug, a ja još bolja kuma.
