Smiljka, žena bogatog poduzetnika kojoj nikad u životu nije bilo sila raditi i kojoj se cijeli svijet vrtio oko njenog sina i muža, jedva je dočekala da joj mlada i dobroćudna snaha uđe u kuću pa da joj napravi pakao od života.
Ostani barem još na ručku! Spremam baš ono što ti najviše voliš: punjenu papriku! – ispucala sam sve adute kako bih je zadržala još barem malo doma. Naša je kći već godinu dana bila udana žena i nije živjela s nama, ali za mene je i dalje bila moja mala djevojčica. Na moj prijedlog, uplakano lice je tužno odmahnulo.
Ne, mama, ne mogu – šmrcala je moja kći. – Moram ići doma. Anđelko me čeka. Ako ne dođem, opet će mu ona vještica od njegove majke nadrobiti svakakve gluposti, da se smucam okolo, da ga varam! Joj, mama… – tu je duboko uzdahnula i glasno ispuhala svoj mali prćasti nos u maramicu.
Zašto Anđelko mora imati tako užasnu majku? I zašto ja moram imati takvu svekrvu? Uz nju je moj život u onoj kući prava robija!
Svatko tko ima dijete, pogotovo žensko, znat će kako su ove njene riječi djelovale na mene. Bilo je to kao da mi je netko zabio šaku u želudac.
Ljubavi mamina – pogladila sam je po njezinu lijepom uplakanom licu i istodobno osjetila kako u meni raste bijes.
Pa ostavi jednostavno tog majmuna i vrati se doma! Nek’ on bude sa svojom mamicom ako želi! – podigla sam šaku u zrak, kao da Anđelkova mama može vidjeti tu moju prijeteću gestu.
Kako da ga ostavim kad se volimo! – Jasna je ponovno briznula u plač.
Onda dođite oboje živjeti k nama!
Naravno da je ovaj moj prijedlog bio bez ikakva pokrića. Kod nas u stanu nije više bilo mjesta ni za iglu, a kamoli za mladi bračni par! U dvoipolsobnom stanu od šezdeset i pet kvadrata živjelo je već nas četvero: moj muž Miljenko, naš sin Petar, moja mama Slavica i ja! U sobicu koju je Jasna nekad dijelila s bratom teško da bi se sada mogao ugurati još i njezin muž!
Jasna me nijemo pogledala. Zaista nije bilo potrebe komentirati moje riječi. Obje smo znale koliko je to nemoguće.
Ništa. Idem ja onda – rekla je nakon nekog vremena i pognute glave izišla iz stana. Kad su se za njom zatvorila vrata, u grudima me nešto tako snažno stegnulo da sam na trenutak pomislila na infarkt.
Kako je to užasno što je naša Jasnica upala u takvu groznu obitelj! Srce mi se slama kad vidim kako to dijete pati kod tih skorojevića – zakukala je moja mama.
Spustila sam lonac s punjenim paprikama na štednjak i zapalila vatru pod njim. Ovo baš i nije bila pametna ideja, kuhati po ovakvoj vrućini, ali s druge strane na ovakav sam si način osigurala ručak za tri dana. Dobro, neću pretjerivati, za dva. Bilo bi dovoljno i za tri da Miljenku i Petru nije ovo jelo bilo toliko fino da bi u jednom obroku smazali duple porcije.
Isprala sam ruke pod hladnom vodom kako bih se malo osvježila i okrenula se mami. Naravno da je bila u pravu sa svojim komentarima, ali nisam imala snage za raspravu još i s njom.
Pusti to, mama – rekla sam odmahnuvši rukom i nastavila raspremati suđe. Bilo je tu opet cijelo brdo lonaca i zdjela koje sam zamazala pripremajući ručak.
Nema smisla raspravljati o nečem što se više ne može promijeniti – dobacila sam joj preko ramena, propinjući se prema najvišoj polici kuhinjskog elementa.
Uvijek se sve može promijeniti! – inzistirala je. Inače sitna ženica, moja je mama bila najenergičnija osoba koju sam poznavala. Iako je već godinama bila u mirovini, nikad je nije napustio njen borbeni duh koji je imala dok je još bila školska ravnateljica.
Teoretski može – zakimala sam glavom i spustila se na stolac preko puta nje – ali u praksi… – tu sam slegnula ramenima.
Hajde, reci ti meni, mama, što naša Jasna može sada učini? Trebala je ranije misliti, a ne navaliti k’o mutava na to vjenčanje. Znala je da oboje još studiraju i da će ovisiti o njegovim roditeljima dok ne nađu posao. Ne znam ja gdje joj je bila pamet i što je mislila. Da će joj tamo kod njegovih teći med i mlijeko jer su bogati? E pa sad mora ispaštati jer nije htjela slušati!
Moja me mama ošinula oštrim pogledom.
Ne možeš tako govoriti! Kakvu god glupost da je napravila, Jasnica je naša i moramo joj pošto-poto nekako pomoći!
Moja je mama voljela oboje svoje unučadi, ali nikad nije krila da joj je unuka ljubimica. Jasna je bila ta koja je naslijedila njenu žicu za prirodne znanosti i koja je završavala studij na prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Za nju se moja mama, iako već na pragu osamdesetih, bila spremna boriti poput lavice.
Joj, mama – opuhnula sam nervozno šiške sa znojnog čela. Obožavala sam kad je govorila tako neodređeno, u stilu “moramo joj nekako pomoći”! Pitanje je bilo kako? Da smo imali financijskih mogućnosti, kupili bismo mladima stan i omogućili im da se odsele iz onog osinjeg gnijezda. No Miljenko i ja, iako oboje profesori, jedva smo krpali kraj s krajem.
Slušaj, majčice – sad sam uzela njenu staračku, ali njegovanu ruku u svoju.
Ovo je i za mene krajnje teška situacija. Ti misliš da mene ne boli dok gledam svoje dijete ovako očajno i uplakano? Ali što da radim? Kad barem ne bi bila toliko luda za tim Anđelkom sve, bi se dalo raspetljati u trenu! Ovako bojim se da će jednostavno morati pričekati da se osamostale i odsele od njegovih.
Oh! – moja mama je uz nervozan povik naglo izvukla svoju ruku iz moje. – Pa to može trajati još godinama! Čak ako i diplomiraju u roku, što vjerujem da naša Jasnica hoće, tko kaže da će odmah sutra dobiti posao? Vidiš i sama kakva su vremena!
Znala sam ja to sve vrlo dobro. Ali i dalje mi nije bilo jasno kako pomoći svojoj kćeri.
Moraš otići tamo i razgovarati s tom ženom! – zaključila je moja mama, slegnuvši pritom ramenima kao da mi želi poručiti da joj je žao što ću to morati otrpjeti, ali mi ne može pomoći.
I ne bi mi taj susret s Anđelkovom majkom bio toliko mrzak da se već ranije nisam uvjerila kako je to užasna žena. Stjepan, Anđelkov otac, bio je druga priča. Iako napuhani primitivac, koji je novcem po svaku cijenu želio kupiti status gospodina, barem nije dirao u brak mladih i, koliko sam znala, uvijek je bio relativno korektan prema našoj Jasni. Zbog njega barem nikad nije plakala.
Smiljka, naprotiv, žena bogatog poduzetnika kojoj nikad u životu nije bilo sila raditi i kojoj se cijeli svijet vrtio oko njenog sina i muža, jedva je dočekala da joj mlada i dobroćudna snaha uđe u kuću pa da joj napravi pakao od života. Koliko sam znala, nije imala nikakve škole, no držala se poput kakve carice! Njezin dom bio je njeno carstvo i u njemu je smjela vladati jedino ona. Nije propuštala ni jednu priliku da pokaže našoj Jasni koliko je ondje suvišna i nedobrodošla. Ipak, ovo posljednje što je učinila prelazilo je sve granice. Optužbom da naša kći vara svoga muža, njezina sina, nadmašila je čak i samu sebe!
Dobro, pobijedila si – rekla sam mami i uz dubok uzdah ustala sa stolca.
Idem sad odmah nazvati tu drapačozu i dogovoriti sastanak s njom. Bože, kao da se najavljujem kraljici za audijenciju!
Moja je mama s odobravanjem kimnula. Nisam znala na što se to točno odnosi: na moju odluku da učinim onako kako mi je savjetovala ili na moju primjedbu, s obzirom na to da se Smiljki nikad, ali baš nikad, nije smjelo doći na vrata nenajavljen.
Nešto kasnije, dok sam već stajala s telefonskom slušalicom u ruci i okretala Smiljkin broj, moja mi se mama široko smiješila i pokazivala palce za sreću. Telefon je nekoliko puta zazvonio, a onda se začulo prilično neljubazno “molim!”
Dobro, onda smo se dogovorile: sutra u ovo doba kod tebe! – rekla sam nakon vrlo kratkog i još hladnijeg razgovora sa svekrvom moje kćeri.
E pa čut će ona mene, brusila sam se u sebi dok sam u glavi već vrtjela film što bi bilo najbolje odjenuti…
Dok sam sutradan napuštala naš stan u modroj lanenoj haljini, moja je majka i opet s odobravanjem kimala glavom.
Ti si gospođa za nju, u svakom pogledu! – rekla je odmjerivši me s divljenjem. – Ona može imati novca koliko hoće, ali finoća i kultura ne mogu se kupiti!
Mamine riječi malo su me ohrabrile. Jer, uhvatiti se u koštac s najlajavijom ženom koju sam ikad upoznala, i to na njezinu terenu, gdje je ona bila neupitna vladarica, nije bilo nimalo jednostavno.
Dobar dan! – Smiljka me dočekala uštogljeno i svisoka, kao da sam trgovački putnik koji joj želi nešto prodati, a ne rodbina.
Pretpostavljam da si došla zbog Jasne – zaključila je oštroumnošću jednog Sherlocka Holmesa, kojem ništa ne može promaći.
Pa naravno da sam došla zbog svoje kćeri, nego zbog koga drugoga? Ne valjda da bih se s njome družila!
Strašno je to što je napravila našem Anđelku! Nisam se nadala tako nečemu od nje! – krenula je smjesta u napad, prije nego što mi je uopće ponudila da sjednem ili da popijem nešto za osvježenje!
Gledala sam zapanjeno u tu nevjerojatnu ženu i žalila svoje jadno dijete koje je moralo živjeti u istoj kući s njom. Kakva malograđanka! Dočekala me u utegnutom kostimu boje breskve i cipelama s vrtoglavo visokim potpeticama. Cijeli taj njen izgled možda i ne bi bio toliko smiješan da se sastanak nije odigravao u njenom domu i da temperatura vani nije prelazila trideset stupnjeva. Ali, naravno, kako sam to mogla zaboraviti! Njihova cijela kuća, od podruma do krova, bila je klimatizirana!
Smiljka… – rekla sam i zastala. Kako uopće razgovarati s tako primitivnom ženom, koja ne želi nikoga saslušati, zapitala sam se.
Naravno da mi je Jasna rekla za vašu razmiricu – nastavila sam trudeći se zadržati smiren ton glasa. Međutim, kad sam predosjetila da me želi prekinuti i zasuti novim rafalom optužbi, preduhitrila sam je i nastavila brže govoriti.
Vjeruj da se ovdje radi o teškom nesporazumu. To što si nedavno vidjela u gradu, nije bio nikakav ljubavni sastanak već obična prijateljska kava. Taj dečko kojeg si vidjela da sjedi zajedno s Jasnom na terasi kafića i drži je za ruke, to je bio Saša, Jasnin stari prijatelj. Taj mali je odrastao s njom i zaista su kao braća. Išli su zajedno u vrtić i osnovnu školu, a druže se, kao što vidiš, i danas kao odrasli ljudi.
Žena nalik divovskoj breskvi nagnula je glavu u stranu i sumnjičavo stisnula oči.
Da, tu mi je priču pokušala i ona prodati. Ali, ja vam nisam od jučer, samo da znaš! Prijatelji se ne drže tako za ruke kako su se njih dvoje držali! Niti se tako gledaju! Jadan moj Anđelko – na kraju je ponovno zavapila.
Smiljka, prestani dramiti! – povisila sam ton osjećajući kako mi živci popuštaju.
Je li tebi jasno da takvim svojim neutemeljenim insinuacijama samo nanosiš štetu mladima?
Popravivši ovlaš rukom kosu, slegnula je ramenima.
Kakvu bih im ja štetu mogla nanijeti? Tvoja kći je ta koja im je nanijela štetu kad se upustila s tim tipom u vezu!
Ali, koliko ti puta moram reći da joj je to stari prijatelj! – sad sam već osjećala kako mi cijelo tijelo podrhtava od uzrujanosti. Nikakvo čudo što je moja Jasna lila gorke suze zbog ovakve koze!
Možeš ti to meni ponavljati koliko god hoćeš, ali ja ti ne vjerujem! Na kraju krajeva, ne pada jabuka daleko od stabla!
Kao da me netko ubo iglom u stražnjicu, na te sam riječi uvrijeđeno skočila na noge i žustrim korakom krenula prema izlazu.
Samo se ti ljuti koliko hoćeš! – čula sam je iza sebe kako viče. – Vidjet ćete i ti i tvoja kći, samo kad Anđelko shvati što se događa! Letjet će ona iz ove kuće brzinom svjetlosti!
Dok sam hodala kao parna lokomotiva prema tramvajskoj stanici, lice mi je gorjelo kao buktinja. Ovaj put ne od vrućine, nego od bijesa. Što si je ta skorojevićka umišljala! Ovako biti bezobrazna prema meni! Pa oprala me kao kakvu šmrkavicu! I što je najgore, proglasila me lažljivicom!
Kad mi je Jasna sva uplakana ispripovijedala kako ju je svekrva vidjela u gradu da pije kavu sa Sašom i optužila je da vara njenog sina, nisam to shvaćala toliko ozbiljno. Ta Anđelko je valjda znao da može imati potpuno povjerenje u Jasnu!
No, kako se činilo, Smiljka je svojom drekom uspjela poljuljati čak i Anđelka. Prema Jasninim riječima, on je u posljednje vrijeme bio izrazito šutljiv i zamišljen, što je moglo značiti samo jedno: da mu je njegova majčica uspjela staviti bubu u uho!
I? Kako je prošlo? – moja me mama doma dočekala sva na iglama.
Najkasnije kad sam zavitlala svoju torbu na kauč i prosiktala nešto kroz zube, postalo joj je jasno da susret nije dobro prošao.
Ona je jedna obična arogantna, plitka, šupljoglava, primitivna…
Skorojevićka! – dovršila je moja mama, za koju je ovaj atribut bio vrhunac negativnosti.
Odrasla je gologuza tamo negdje u nekom kamenjaru, a onda se preko noći dokopala bogatstva – i to ti je sad rezultat! Uh, kako ne podnosim takve!
Da bi se obje smirile, pristavila sam kavu i natočila nam po čašicu domaćeg likera od višnje. Njega bismo moja mama i ja pile uvijek u posebnim prilikama. Kad bismo bile izuzetno sretne ili pak izuzetno uzrujane, kao sada.
I tako je ona, znači, tebe izvrijeđala – mama je u nevjerici odmahivala glavom. – Znači, ne samo da ne vjeruje našoj Jasnici, nego ni tebi. Pa nisi ti bilo tko! Ti si sveučilišna profesorica!
Ah, mama – odmahnula sam umorno rukom. Kome je to još bilo važno? Ovakvima kao Smiljka sigurno ne!
Dobro, i što ćemo sad?
Podigla sam pogled i začuđeno pogledala svoju mamu. Odakle joj samo toliko snage u tim godinama, pitala sam se.
A što bismo još mogle učiniti? Možda da eventualno i ti posjetiš caricu Smiljku i pokušaš razgovarati s njom! – dodala sam sarkastično.
Biba! – moja me mama oštro prekorila.
Oprosti – spremno sam se ispričala i glasno otpuhnula. Bilo mi je žao što me ta užasna ženturača uspjela navesti da budem bezobrazna prema svojoj mami. Ona to zaista nije zaslužila.
Ne znam što ćemo. Eto, jednostavno ne znam!
Nastavile smo obje šutke sjediti, srčući višnjevac, svaka zaokupljena svojim mislima. Tako smo meditirale sve dok u kuhinju nije ušao Petar, Jasnin petnaestogodišnji brat. Vječito gladan, Petar se bacio na pretraživanje hladnjaka i barem na trenutak uspio skrenuti moje misli u drugom smjeru.
A da mi ispečeš palačinke? – upitao me uz šeretski osmijeh kad nije pronašao ništa što bi ga zadovoljilo.
Naravno – rekla sam i gotovo sretna prionula na posao. Trebalo mi je nešto da se opustim i zaboravim na susret koji me tako strašno uzrujao. Moja je mama zasad prestala inzistirati na toj temi, ali znala sam da će je kad-tad ponovno pokrenuti. I zahtijevati od mene da poduzmemo nešto kako bismo spasili naše dijete od zle svekrve.
Ako sam mislila da će se problem moje kćeri riješiti sam od sebe, onda sam se grdno prevarila. Jer ne samo da se to nije dogodilo, nego je u dva tjedna uspio eskalirati do maksimuma.
Trudna? – ponovila sam tupo ono što mi je moja kći upravo rekla preko telefona.
Da, znam da nije baš najsretniji trenutak. Ipak još nismo diplomirali i nemamo posao, ali tako sam sretna. Zamisli, bit ćemo roditelji! A ti ćeš biti baka! A tek kad baka čuje, ona će postati prabaka!
Zaboravila je još nabrojati i da će Miljenko postati djed, a Petar ujak!
- Što je, mama, zašto šutiš? Zar se ne veseliš? – trgnuo me njen uzbuđeni glas.
Nisam znala što bih joj rekla. Zar je već zaboravila kako je ronila suze i što joj je sve u posljednje vrijeme radila njena svekrva? Zar je zaboravila koliko joj je težak život u onoj kući? Zaista je još samo dijete falilo u tim nesređenim odnosima pa da cirkus bude kompletan!
Naravno da se veselim, ali kao što si i sama rekla, nije baš najbolji trenutak. Trebali ste se prvo osamostaliti, odvojiti od Anđelkovih pa onda planirati dijete. Jesi li svjesna da ćeš sada biti još više ovisna o Smiljki?
Na spomen svekrve, oduševljenje moje kćeri je malo splasnulo, ali vrlo brzo je ponovno počela ludovati.
Ma ona će se smekšati kad stigne unuče, u to sam sigurna! Jedva čekam, jedva čekam! – ciktala mi je iritantno visokim tonom u slušalicu.
Znaš što! Ako bude djevojčica, dat ću joj ime po bakici: Slavica. A ako bude dečko, može biti Slavko!
Joj, ludog li djeteta, pomislila sam zakolutavši očima i otišla ostalima reći radosnu vijest.
I dok je cijela naša obitelj idućih dana slavila zbog dolaska novog člana obitelji, Jasna je jednog popodneva ponovno uplakana osvanula na našim vratima. Ovaj put je izgledala još gore nego prethodni. Bila je sva otečena od plača, a nos crven od brisanja.
Ona, ona… – ponavljala je isprekidano kroz jecaje.
Tko? – upitao je Miljenko zureći zabrinuto u svoju kćer.
Ja nisam morala pitati o kome se radi jer sam vrlo dobro znala odgovor. Tko je drugi mogao ovako rastužiti našu Jasnu ako ne ono čudo od žene!
Smiljka – jecala je Jasna. – Kad smo joj Anđelko i ja veselo rekli da će postati baka, napala me k’o goropadnica. Rekla mi je, rekla mi je…
Morali smo nekoliko trenutaka pričekati da se smiri pa da nastavi govoriti.
Rekla mi je da to dijete sigurno nije Anđelkovo i neka ga idem roditi onom s kojim sam se ljubakala u gradu!
Isuse dragi! – prošaptala je moja mama i uhvatila se rukom za grudi.
Ta žena stvarno ne preže ni pred čim – zaškrgutao je Miljenko zubima.
Hoćeš da nagovorim frendove da joj izbuše gume na autu? Ili da je pošpricaju autolakom kad izađe iz kuće? – Petar je spremno stao uz svoju sestru.
Petre! – brzo sam oštrim tonom intervenirala, pokazujući našem tinejdžeru da nije na njemu da rješava probleme odraslih.
Možda to i nije tako loša ideja – promrmljala je moja mama obrva skupljenih od ljutnje.
Mama! – zgranuto sam podviknula. Što je sad ovo? Pa barem smo mi uvijek bili krajnje normalna i miroljubiva obitelj. Ovo sad više je nalikovalo pozivu na linč nego na normalnu konverzaciju.
Tišina, svi! – podviknula sam i prekinula žamor i negodovanje. U trenu su svi utihnuli, a četiri para očiju netremice su se zagledala u mene.
Situacija je ozbiljna i zahtijeva ozbiljno ponašanje – rekla sam. Kako su svi i dalje šutjeli, nastavila sam.
To što je Smiljka do sada bila prema tebi takva kakva je bila – pogledala sam u Jasnu – to je jedna stvar. Ali to što te optužuje da dijete nije od njenog sina, to je nešto sasvim stoto! Ovim je zaista otišla predaleko! Ne može se ona ponašati kako se sjeti i vrijeđati cijelu našu obitelj!
Tako je! – poduprla me moja mama bojnim pokličem i podignula stisnutu šaku u zrak.
Dobro, i što ćemo sad? – zacviljela je naša trudna kći. – Ja se najradije ne bih više vraćala onamo. No, kako bi to izgledalo kad bih sad ostavila Anđelka? Tada bi ona vještica imala još više slobodnog prostora da ga okrene protiv mene!
Točno – složila sam se s njom. Nije mi bilo lako ovo izreći jer bih radije od svega zaštitila našu kćer vraćajući je pod naš krov, no znala sam da je jedino ispravno za nju da bude uz muškarca kojeg voli i čije dijete čeka.
Ne brini, dušo, stat ćemo mi toj rospiji već nekako na kraj. Ne zvala se ja Biba!
Jasno da nikakav razgovor sa Smiljkom nije više dolazio u obzir. Previše sam je puta pokušavala smekšati normalnom konverzacijom, a svaki takav pokušaj propao bi prije nego što bi i započeo. Morao je postojati neki drugi način da bacim tu ženu na koljena. Osjećala sam da ništa neću postići iskrenošću, nego da ću morati pribjeći lukavosti. To mi valjda nije trebalo toliko teško pasti. Konačno, tko je ovdje imao fakultetsko obrazovanje, a tko tek dva školska odmora od škole!
Ovako sam bodrila samu sebe, nadajući se da ću se dosjetiti nekog genijalnog plana kojim ću pomoći svojoj kćeri. No usprkos mozganju, željno iščekivana ideja nije mi padala na pamet.
A onda, jednog popodneva, dogodilo se nešto što je upalilo lampicu u mojoj glavi! I opet nas je posjetila Jasna, kao i uvijek prepuna priča strave i užasa iz kuće roditelja svog muža. Kako nam je na brzinu ispripovijedala, situacija je kod njih bila krajnje zategnuta. Smiljka nije propuštala ni jednu priliku da izrazi svoju sumnju kako Anđelko nije otac Jasnina djeteta. Da stvar bude gora, na kraju se i sam Anđelko, poljuljan njenim insinuacijama, počeo pitati je li zaista pravi trenutak za dijete!
No, to nije bilo sve što se tih dana događalo u kući zle svekrve.
Ne mogu vam reći kako sam uživala kad su se svađali! Znate da inače nisam zlurada po prirodi, ali mislila sam si: neka vidi kako je to kad te optužuju bez razloga!
Uglavnom, kako nam je ispripovijedala, Smiljkin muž Stjepan imao je napadaj ljubomore. Poludio je ni više ni manje nego na glavnog glumca iz jedne serije u kojega je Smiljka, prema njegovim riječima, “pobožno buljila”!
Ljuta jer ju ometa u gledanju omiljene serije, Smiljka mu je prkosno dobacila da je to zaista jedan “prekrasan muškarac” i da bi joj bilo bolje da se udala za takvog gospodina negoli za seljačinu poput njega.
Koliko sam shvatila, izbila je takva svađa da se u nekoliko navrata čak spominjao razvod!
To je to, pomislila sam, ne vjerujući ni sama da mi je trebalo samo nekoliko trenutaka da u glavi skujem cijeli plan. Ono što mi se još do maloprije činilo nemogućim, odjednom je postalo kristalno jasno. Otkrila sam Smiljkinu slabu točku i bila odlučna nemilosrdno udariti po njoj!
Kad je Jasna otišla doma, pozvala sam mamu na stranu i povjerila joj svoj plan.
Sjećaš se onog mog kolege s fakulteta, profesora komunikologije? Onog kojeg smo srele u gradu prije nekoliko mjeseci i koji te opčinio svojim manirama i izgledom? Sjećaš li se kako te podsjetio na glavnog glumca u ovoj seriji koju sad svi gledaju kao hipnotizirani? E pa to je Anton i moj je vrlo dobar prijatelj. Veliki je ženskar, ali prema meni je uvijek bio korektan jer zna da ne bi imao nikakve šanse! Uglavnom…
Moja je mama napeto pratila svaku moju riječ. U početku je djelovala zbunjeno i bilo je očito da joj nije jasno na što ciljam.
Čula si danas što je pričala Jasna. Anđelkov tata, Stjepan, ljubomoran je na svoju milu ženicu! Dakle, što nam je činiti? Učiniti ga još više ljubomornim! Odnosno, zadati njoj malo brige tako da konačno ostavi naše dijete na miru!
Mojoj mami još uvijek nije bilo sasvim jasno što smjeram, ali oči su joj blistale.
Nisam ja nikad ni sumnjala da ti nećeš pronaći pravo rješenje! Gotovo da mi je žao te Smiljke kad je ti propustiš kroz šake! – zadovoljno se smijuljila.
Plan je dakle bio skovan, sad ga je još samo trebalo sprovesti u djelo. Sljedeći korak bio je posjetiti Antona. Nakon što sam mu ukratko objasnila problem, koji je na prvi pogled možda zvučao poput milijuna drugih priča o snahama i svekrvama, ali se razlikovao u tome što se ovdje radilo o mom djetetu, prešla sam na onaj dio u kojem sam mu objasnila što očekujem od njega.
Bila bih ti neizmjerno zahvalna kad bi mi pomogao u ovome – naglasila sam prije nego što sam počela ulaziti u pojedinosti.
Ma, Biba, pa znaš da nema problema. Zato su prijatelji tu, zar ne? – srdačno me potapšao po ramenu i zauzeo pozu pažljivog slušatelja.
Dakle, ovako – nakašljala sam se. – Ti bi trebao, onako kao slučajno, sresti svekrvu moje kćeri i prići joj na diskretan način. Nabaciti joj malo tog svog neodoljivog šarma i pokušati je nekako nagovoriti da malo popriča s tobom ili, još bolje, popije kavu.
Anton me netremice slušao dok sam govorila, a onda prasnuo u glasan smijeh, pokazujući pritom savršen i bez sumnje skup zubarski uradak.
Otkad je to meni bio problem šarmirati neku ženu! Osim tebe, naravno, draga. No ti se ne računaš. Predugo se znamo i dođeš mi nešto kao sestra!
Izvrsno! – ushićeno sam pljesnula dlanovima.
Znači, trebaš je nagovoriti da sjedne s tobom na kavu i potruditi se da imaš što više fizičkog kontakta s njom. Ostalo prepusti meni!
Kad sam se rastala s Antonom, nazvala sam Jasnu. Onako kao usput raspitala sam se za planove njene svekrve.
Ma tko će nju znati što smjera! Za sutra je doduše rekla da ide k onoj svojoj prijateljici Barbari. Valjda da bi tračale mene!
Izvrsno! Ta mi je informacija bila i više nego dovoljna. Znala sam gdje stanuje dotična Barbara i mogla sam vrlo lako inscenirati susret s Antonom. Jasni o svom planu ipak nisam htjela ništa reći. Nisam htjela da se nepotrebno uzrujava.
Potom sam nazvala Antona i izrecitirala mu točne vremenske i prostorne koordinate, kada i gdje treba “slučajno” sresti Smiljku. I to je bilo to. Sad je trebalo samo čekati!
Skrivena iza obližnjeg grma, stajala sam i čekala. Vidjela sam Antona kako je parkirao auto ispred zgrade Smiljkine prijateljice i kako čeka. A onda se pojavila Smiljka. Bila je nalickana i nalikovala, i usred ljeta, božićnoj jelki.
Vidjela sam kako Anton naglo otvara vrata automobila i kako se sudara s njom na ulici. Oh, oprostite, gotovo sam ga mogla čuti kako joj govori, iako sam bila dovoljno daleko da ne čujem ni riječi. Vidjela sam kako ga Smiljka isprva ljutito gleda te kako potom crte na njezinu licu postaju sve mekše.
Anton se savijao dok joj je nešto govorio, gestikulirao svojim dugim prstima i smiješio joj se svojim najzavodljivijim osmjesima. Nisam vjerovala očima, ali nepunih pet minuta kasnije Anton i Smiljka išli su zajedno prema obližnjem kafiću. On ju je vodio pod ruku, a ona se previjala od smijeha. Nisam, naravno, znala što joj govori, ali poznajući Antona, nisam sumnjala da je nešto šarmantno i duhovito.
Brzo sam izvukla fotoaparat iz torbice i slikala. Jednu fotografiju za drugom. Dvadesetak minuta kasnije Smiljka je ustala i srdačno se oprostila od mog prijatelja. Okretala se za njim još i dok se udaljavala, a on joj je mahao i poslao nekoliko poljubaca.
Izvrsno, Antone, čestitala sam mu u sebi. Ove su slike bile karta za sreću i mir moga djeteta! Odlučila sam posjetiti Smiljku već sljedeći dan.
Opet ti! – rekla mi je nabusito kad me ugledala na ulaznim vratima. Znala sam da je, među ostalim, ljuta jer joj se nisam najavila, ali ovaj put namjerno to nisam učinila.
Ako si došla da mi opet prodaješ maglu, zaboravi! – frktala je hodajući ispred mene prema unutrašnjosti kuće.
Možete ti i tvoja kćer pričati što hoćete, ali ja znam što sam vidjela! Nitko neće mene i moje dijete praviti budalom! Tvoja kći uopće nije za mog sina. A sad mu još hoće uvaliti i tuđe dijete. E pa neće moći!
E pa moći će! – uzvratila sam joj istom mjerom, iznenadivši samu sebe tonom i odabirom riječi.
Iznenađena je bila i Smiljka. Na trenutak je zanijemjela i gledala me u čudu.
Što si rekla? – upitala me naginjući glavu u stranu. Baš onako kako je to činila naša kujica kad bi se nečemu čudila.
To što si čula! – odbrusila sam joj. Sad više zaista nisam imala razloga biti fina prema njoj. Konačno sam imala adut u rukavu. Dokaz kojim sam je mogla piknuti i ispustiti iz nje kao iz balona tu njenu napuhanost.
Znaš kako se ono kaže: jedna slika govori više od tisuću riječi. Jesi li ikad čula za to? – upitala sam je tobože nevino, zavlačeći ruku u torbu i vadeći iz nje veliku bijelu kuvertu. Potom sam je bacila na stol ispred Smiljke i čekala.
Dovraga, što je ovo?! – vrisnula je kad se pribrala od šoka. U kuverti je bilo desetak fotografija, sve bolja od bolje! Uopće ne sumnjam kakav bi kraval izbio da je i jednu od njih vidio njen ljubomorni muž. Iskreno ne znam kako bi mu Smiljka objasnila svoju nevinost.
Zar zaista ne vidiš? – upitala sam i dalje glumeći nevinost. – Mislim da ti onda hitno trebaju naočale!
Nisam inače zajedljiva, ali Smiljka je dirnula u ono što mi je najsvetije: u moje dijete! Zbog toga nisam se nimalo sustezala uzvratiti joj istom mjerom.
Nije mi do šale! – ciknula je poput ranjene zvijeri. – Ozbiljno te pitam: što je ovo?
To je nešto što dokazuje da ti varaš svoga muža, draga moja! – odgovorila sam joj mrtva hladna.
Baš kao i moja Jasna svoga! – nisam se mogla suzdržati da zajedljivo ne nadodam.
Odjednom, blijeda u licu poput zida, Smiljka je sjela na obližnji stolac i drhtavim prstima još jednom prelistala fotografije.
Odakle ti ovo? – upitala me nemoćno. Lice joj se objesilo i odjednom je izgledala mnogo starija.
Ne možeš se sjetiti? – upitala sam podigavši obrve. Gotovo da sam je žalila. Ali samo gotovo.
Malo je šutjela, vidjelo se da napreže moždane vijuge, ali isto tako je bilo jasno da nikako ne može dokučiti rješenje ovog misterija.
Zgodan muškarac koji te toliko šarmirao da te uspio odvući na kavu moj je dobar prijatelj – rekla sam joj potpuno mirnim tonom. Smiljkine oči sad su se još više razrogačile, ali još uvijek nije ništa shvaćala.
Ja sam ga zamolila za malu uslugu. Objasnila sam mu da mi je kći dobila užasnu babetinu za svekrvu koja joj danonoćno zagorčava život i potkopava brak. Rekla sam da bih rado smjestila toj ženi, a on je pristao.
Sad joj je postalo jasno! To se vidjelo po užasu u njenim očima.
Ti! – vrisnula je piskutavo. – Ti si jedna obična zmija!
Jesam li? – upitala sam je. – Ne bih rekla! Ja samo štitim svoje dijete, onako kako bi to učinila svaka majka.
I ja sam štitila svoje dijete od tvoje prijetvorne kćeri!
A ne, nisi! – odmahnula sam prstom po zraku. – Ti si samo potkopavala brak i sreću svoga djeteta. Jer, ti dobro znaš da je Jasna krasna mlada žena koja obožava tvoga sina!
Vidjela sam je…
Vidjela si je kako pije kavu sa svojim starim prijateljem! – prekinula sam je upola rečenice. – No nisi se libila napraviti aferu od toga. Čak proglasiti svoje nerođeno unuče kopiletom. Ma, sram te bilo!
Malo smo obje šutjele, a onda sam ja prva progovorila.
I gdje je sad taj tvoj “moral”? Kako to da si ti pristala na kavu s potpuno nepoznatim muškarcem? Baš me zanima što će reći tvoj Stjepan kad vidi ove fotografije. Možda će…
Nemoj, molim te – vrisnula je Smiljka i zarila lice u dlanove.
Stjepan ne smije ovo nikad vidjeti jer mi neće vjerovati! Njegova ljubomora… – tu je ponovno zastala i briznula u plač. Velika, nedodirljiva Smiljka, žena koja je moje dijete bezbroj puta navela na plač, sad je bila na koljenima. Meni je to bilo dovoljno!
Slušaj, Smiljka – obratila sam joj se smireno, tonom kao da primjerice razmjenjujemo recepte, a ne kao da je ucjenjujem.
Obje smo supruge, ali prije svega smo majke, je li tako?
Podigla je suzni pogled prema meni i nijemo kimnula glavom.
Ja shvaćam da je tebi tvoj sin sve. I ja imam sina. Ali, i ti moraš shvatiti da je meni moja kći sve. Shvaćaš li to?
Malo je oklijevala, a onda ponovno kimnula.
Izvrsno! Onda ti isto tako mora biti jasno da ne mogu dopustiti da je bilo tko bezrazložno maltretira. Moja Jasna je u relativno kratkom vremenu, koliko je s tvojim Anđelkom, isplakala more suza. A kad je žalosna ona, žalosni smo i svi mi. Od njenog brata tinejdžera pa sve do moje mame koje je zagazila u osamdesete.
Smiljka je šutjela, no to je bio dobar znak. Koliko sam mogla procijeniti, konačno je razmišljala i vagala. Njena bahatost bila je potisnuta u drugi plan.
Shvati, ja ovim fotografijama nisam htjela nanijeti tebi nepravdu niti potkopati tvoj brak. Htjela sam te jedino obuzdati u tvom razaračkom pohodu na našu djecu i pokazati ti kako slika ponekad može prevariti.
Ovo zadnje rekla sam tek toliko jer sam dobro znala da nju nije prevario prizor Jasne i Saše kad ih je vidjela zajedno u gradu. Sve gadosti koje je iznosila svom sinu Anđelku namjerno je izmislila kako bi ga okrenula protiv moje kćeri!
Istina, slika ponekad može prevariti – promrmljala je Smiljka kroz stisnute usnice, svjesna da sam je prešla i da je držim u šaci.
Ja ne želim biti tvoja neprijateljica – pokušala sam još jednom doprijeti do njenog ledenog srca. – Naprotiv. Voljela bih da se slažemo i da smo dobre prijateljice. Zbog naše djece! – dodala sam, a tako sam i mislila.
Znači, nećeš ove fotografije pokazati mom Stjepanu? – upitala me drhtavim glasom.
Naravno da neću! – odmahnula sam žustro glavom. – No… – tu sam na trenutak napravila značaju stanku.
… samo ako ti prestaneš potkopavati moju Jasnu. Možeš li joj biti dobra? Poput druge majke?
Smiljkine usnice ostale su stisnute u tanku liniju. Očito nije mogla.
Dobro, vidim da ne možeš. A možeš li onda barem prestati uništavati njihov brak? Možeš li reći svom sinu da si pogriješila u pogledu svoje procjene onoga što si vidjela i da ti je užasno žao zbog toga?
Pazi, ovo nije molba! Ako ne možeš učiniti ono što od tebe tražim, Stjepan će još večeras vidjeti ove fotografije. No, ja se na tvom mjestu ne bih toliko uzrujavala. Možda mu se Anton svidi. Možda shvati da si jednostavno morala pristati na poziv na kavu s takvim šarmerom!
Ne! – ponovno je vrisnula. – Učinit ću sve što tražiš! Reći ću Anđelku da sam užasno pogriješila i učinit ću sve da se djeca pomire.
Gledala sam je pronicljivo i shvatila da govori istinu. Smiljka je bila suviše zabrinuta što bi joj mogao reći muž na sporne fotografije, a da ne bi udovoljila mojim zahtjevima.
Znači, imamo dogovor – upitala sam je ispruživši ruku u znak pomirenja.
Imamo! – odgovorila je.
I tako je konačno zavladao mir u mojoj obitelji.
