Bili su tek nekoliko mjeseci u braku. No i to je bilo dovoljno da shvate da brak i nije baš onakvim kakvim su ga zamišljali. Nije da se više nisu voljeli; naprotiv, još su uvijek osjećali snažne emocije jedno prema drugome. Ali su ih sve rjeđe iskazivali.
Samo nekoliko mjeseci prije, bilo je kao da su se natjecali tko će prvi reći: „Volim te!“; ili tko će to u danu više puta ponoviti; ili tko će to drugome dokazati na zanimljiviji ili originalniji način. I nije im to bilo teško, niti im je moglo dosaditi. Činili su to iskreno i s ljubavlju; pružalo im je neopisivo zadovoljstvo svoje osjećaje pokazati jedno drugome.
No u jednom trenutku kao da se je sve iz korijena promijenilo. Zadnje vrijeme bili su toliko napeti, da je i najmanji događaj ili najbezazlenija riječ bila dovoljna za ozbiljnu svađu i vrijeđanje. Već sasvim očajni i umorni od novonastale situacije, jedne su večeri odlučili sjesti i porazgovarati o svemu. I, ako je moguće, pronaći neko rješenje.
Nisu željeli razvesti se, ali su istovremeno bili i svjesni da je nemoguće živjeti takvim životom. Bilo im je sve jasno, ali nisu nalazili riječi kojima bi to izrazili. Dugo su sjedili jedno nasuprot drugom, šuteći, razdirani proturječnim osjećajima i mislima, neprestano se pitajući koje bi rješenje bilo najbolje za njih.
I odjednom muž reče: „Sjetio sam se! Hajdemo zasaditi jedno drvo u vrtu i to neka bude naše drvo. Ako kroz sljedeća tri mjeseca drvo uvene, razvest ćemo se. Ali ako počne rasti i razvijati se, nikada više nećemo razmišljati o razvodu. Za to vrijeme možemo spavati u odvojenim sobama. Što misliš?“ Njegovoj se je ženi ta ideja učinila prilično čudnom i suludom – da im budućnost braka ovisi o nekakvom drvetu.
Ali kad je malo bolje razmislila o bezizlaznosti njihove situacije, pristala je. Sljedećega su jutra zajedno otišli do obližnjeg rasadnika kako bi kupili jedno manje drvo. Potom su ga i posadili u svome vrtu. Prošlo je oko mjesec dana. Jedne su se noći sudarili u tami njihova vrta. U pogledima im se je isprva vidjelo čuđenje, da bi se ono zatim pretvorilo u radostan sjaj. Oboje su u rukama nosili kantu vode. Svake su noći zalijevali drvo…
Izvor:Novi život
