Imala sam normalan život, radila, družila se… I onda sam se udala.
Otišla u drugi grad, drugu državu, gdje ne znam jezik i ne mogu raditi, rodila dijete, drugo na putu.
Odjednom, moj muž se promijenio, više ne obraća pažnju na mene. Rađe izađe sa “društvom” (pod navodnicima, jer je to gomila propalih brakova, alkoholičara i onih koji idu prema tome) nego da provodi vrijeme sa nama.
Ne sjećam se kad smo zadnji put izašli prošetati, ili sjeli popiti kafu a da on ne bleji u telefon.
Bio je normalan, ili sam bar tako mislila, a sad rađe čita novine, prati sve moguće i nemoguće sportove, dešavanja u politici nego što progovori sa mnom ili se poigra sa djetetom.
Kad mu to kažem ljuti se, kao da sam ja najveća vještica, babaroga…a ne razumije da već 2 godine blejim u zid i sama sa sobom pričam po cijeli dan… I ko zna do kad tako.
