Nedavno sam izašla sa jednim degenerikom. Poznajem ga 2 godine, radili smo u istoj firmi, i bukvalno me 2 god muvao, ali onako fino, sa stilom, da kažem udvarao se.
Ja sam bila suzdržana jer sam bila u dugoj vezi. Ali uvijek mi je bio simpatičan. Nedavno (kad je čuo da sam sama) pozove me da izađemo. Ja se skockam, zamišljam provešćemo divno veče, poznajem ga, i pamtim u najboljem svjetlu-kao dobrog kolegu, zezatora, lijepog i inteligentnog dečka…
Sjedam u kola, vidim on vozi i ne staje… pomislim u sebi, sigurno me vozi na neko specijalno mjesto, možda neki poseban kafić kod njega u kraju.
Medjutim, prolazimo Banovo Brdo, ulazimo u šumu na Košutnjaku, i u mraku, čovjek se parkira!
Mislim da ne treba da opisujem koliko sam se iznervirala i odmah sam mu rekla da me vrati kući, nisam iz tog svijeta da se zavlačim po takvim mjestima i da budem sa nekim na jednu noć. Bio je zbunjen.
