Imam drugaricu koja će za neki mjesec napuniti 30 godina (meni su uskoro 35) i družim se sa njom jer želim na neki način da joj pomognem jer je ona sama najčudnije biće koje sam upoznao u životu.
Nju ne inetersuje da radi (iako nije lijenja), nju ne inetersuju dnevno-političke teme ni vijesti, ona ne čita novine i od televizije gleda samo Premijer Ligu.
Ona voli knjige, voli da eksperimentiše sa hranom i začinima i voli da popije koju čašicu više.
Nije loša osoba, ali je potpuno pogubljena i koliko me nervira ponekad što je takva toliko je i volim jer je posebna.
Ona moje prijateljstvo tumači kao da je muvam i počela je da baca forice kako bi joj moje prezime lijepo stajalo uz ime i zamišlja djecu sa mnom.
Ja i pored godina opet ne bih da se ženim prvom koja bi to htjela i ma koliko mi ona bila draga mislim da bi naš brak puk’o jer sam ja potpuna suprotnost od nje, a ne znam kako da joj to kažem a da je ne povrijedim.
U go*nima sam do guše!
