Došao sam sa posla kuči, i vidio da supruge nema. Bilo mi je malo čudno, jer me svaki put dočeka sa kafom i spremljenim ručkom.
Pomislio sam da je otišla do komšinice ili da je otišla u radnju, pa sam se otišao tuširati. Mislio sam da dok ja završim svoje tuširanje da će se u tom i ona vratiti. Međutim po završetku svog tuširanja nisam zatekao svoju suprugu, pa sam se onda još više zabrinuo, da budem iskren pomalo i naljutio.
Ulazim tako u kuhinju sav bijesan i iznerviran jer ne znam gdje je do sada, kad imam šta i vidjeti. Na stolu stoji jedna ceduljica na kojoj piše “Otišla sam gdje mi je ljepše, gdje ću biti voljena, sretna i ispunjena žena, ne pokušavaj da me vratiš”.
Tada sav crven u licu i znerviran do bola, uzimam telefon, zovem je da mi objasni, kad ono njen mobitel zazvoni u spavaćoj sobi.
Otvaram vrata od sobe, a ona nasmijana u donjem rublju leži i kaže možes li da me učiniš voljenom, sretnom ženom?”
Da skratim malo priču, ostao sam i bez kafe i bez ručka i večere. Ne smijem ni pomisliti kako ću sutra na posao, ali znam da mi je bilo najljepše do sad. Granica između tuge i sreće je jako tanka. Ne mogu da vjerujem da imam takvu suprugu, bukvalno bih sve dao za nju. Svaki put me iznenadi nečim i na tome sam joj beskrajno zahvalan.
Izvor: magazininfo
