“Počela san raditi u kladionici prije nekoliko mjeseci”

0
362

Kada muka natjera sve se može raditi. Znam da nisu neki uslovi i plata, ali bolje išta nego ništa.

Od kako sam počela raditi svaki dan mi u poslovnicu dolazi jedan djed. Sav je onako, kako bi rekla, neuredan i zarastao. Može se vidjeti da je siromašan. Svaki dan odigra jedan tiket za 20 dinara, vjerovatno mu toliko daju prolaznici. Uglavnom te tikete koje ispuni, ne pogodi, čak ni kada mu dobitak ne pređe 500 dinara.

Ali uporan je i dolazi svaki dan, bez obzira na gubitke, jednostavno se ne da obeshrabriti. Kada je došao jedan dan da mu provjerim tiket jednostavno nisam imala srca da mu kažem kako je pao još jedan tiket. Tada sam se odlučila da mu dam 5.000 dinara, i rekla sam mu da je baš on jubilarni uplatioc te da mu se dobitak udesetorostručio.

Nije mogao da vjeruje, počeo je da skače od sreće, čak je nekoliko puta i uzviknuo. Pošto je bilo jutro i nije bilo nikoga, izašao je na brzinu, ali se još brže vratio. U kesi je nosio burek, jogurt i cigarete. Baš mi je bilo drago da se mogao počastiti od “dobitka”, međutim u tom trenutku svoju kesu stavlja na moj pult i govori “Ovo je za tebe”.

Kada sam vidjela osmijeh na njegovom licu koji je tu bio zbog njegove časti a ne zbog novca, osjetila sam se najljepše na čitavom svijetu. Kako je lijepo vidjeti da dobri ljudi još uvijek postoje i da ima ljudi koji bi sa vama podijelili i ono malo što imaju.