OVAKO JE ŠABAN ŠAULIĆ ŠOKIRAO JUGOSLAVIJU PRIJE 40 GODINA: Podijelite da svi vide, DA SE NIKAD NE ZABORAVI!

0
596

Šaban Šaulić 1981. godine progovorio je javno o popularnosti. Već tada, bilo je jasno da će postati kralj narodne muzike.

Sa osnovnom školom i ogromnim talentom zarađivao je više od Bijelog dugmeta ili Čole, a publika je tek bila počela da ga upoznaje.

Osim o dotadašnjim dostignućima, Dejanu Lučiću za “Zdravo” otkrio je zašto je napustio PGP. On je smatrao da su oni tada izgubili “zlatnu koku”.

“U pjevačima tinja ogromno nezadovoljstvo. Nije sve u honorarima, u nekoj silnoj lovi. Uostalom, nemaju svi mnogo para. Socijalno moramo svi da uplaćujemo, a to je po 500 – 600 hiljadarki mjesečno. Samostalnost je mač sa dvije oštirce. Frka koja je nastala oko mene je potpuno normalna. PGP je izgubio svoju koku koja je nosila zlatna jaja.

Sada je na njima da kukaju kada nisu htjeli da nađemo zajednčki jezik. Meni je svejedno gdje ću raditi, ko će zarađivati na meni. Njima nije. Kažu da nisu mogli da me zaposle jer nemam muzičku akademiju. Imam samo osnovnu školu, ali i talenat koji vrijedi. Što sada ne odu na tu toliko važnu Akademiju da nađu nekog ko će da im pjeva, nekog školovanog?” pitao se tada Šaban, koji je mnogim mladima bio primjer da se može uspjeti i bez škole.

Istina je takva. Međutim, bilo bi nepredagoški kada bi djeci preporučili da ne idu u školu. Jedan je Šaban Šaulić. Moglo je lako da se desi da ja ostanem samo kafanski pjevač kao Perkan, na periferiji Šapca”, istakao je on.

Statičari su, pak, tvrdili da je u vrijeme davanja ovog intervjua Šaban tokom karijere već zaradio oko 2000 miliona starih dinara.

“Pravo da vam kažem, ja mislim da ih je bilo oko hiljadu, za ovih 12 godina. Možda je i tako, kao što vi kažete, ko će to znati. Pare dolaze i odlaze. Dobijao sam ih u više navrata. Milioni su relativna stvar. Imam ja veliku familiju, moram da je pomažem. Znate kako bi bilo da to ne činim.

Bio bih najgori na svijetu. treba shvatiti neke stvari: ja nisam plaćen iz nekog budžeta, od ‘nečijih’ para, novac koji primam ja zarađujem u pjevačkoj areni ravnopravno, sa hiljadama drugih. Ko je najbolji, najtraženiji na tržištu, postiže najveću cijenu. Svako pošten to mora da shvati. Na mojoj pjevačkoj grbači živi čitava industrija”, rekao je Šaban.

Foto:Damir Dervišagić

Na koncertima uvijek je pjevao po 5 do 6 pjesama.

“To je čišta laž koja me je uvijek nervirala. Ja uvijek pjevam po 5-6 pjesama. Narodu ne mogu da uskratim zadovoljstvo. Sa tri pjesme bih ga samo potpalio. Publici treba dati vremena da se stiša, da se zadovolji…”

Po gradu se pričalo da godinama komponuje iako ne zna note.

“To je, na žalost, tačno! Ja sam kao slikar naivac, bogomdan umjetnik. Evo, obećvam, naučiću čim stignem…” obećao je Šaban, koji nije imao mnogo vremena za “papirologiju”.

Tada, imao je oko 40 do 50 zlatnih ploča, i radio je punom parom. Samo “Dođi da ostarimo zajedno” prodata je u 400.000 primjeraka do 1978. godine!

“Vrti se negde oko 500.000 ploča, a kaseta je oko 200.000 – 300.000, LP ploča je otišlo u jedno 300.000. To je apsolutni rekord u istoriji jugoslovenske disko produkcije”.

S druge strane, zbog “Dva goluba bela” odao je utisak da željei da se pređe u zabavnjake.

“Moja pesma ‘Dva goluba bela’ bila je vrlo blizu zabavnoj muzici. Moja bivša kuća PGP je žarko željela da ja odem na Opatijski festival. Međutim, ja sam odbio. Ne želim da svaštarim”, istakao je on.

Inače, mnogi su ga u to vreme upoređivali sa Vukom Karadžićem, jer je “išao po narodu i skupljao pjesme, te ih spasavao od zaborava”.

“Pa, ne idem baš po selima kao Vuk. U Šapcu, na Kamičku, ima jedna pjevačka legenda. Zove se Memiš Gordić. Pjevao je i svirao sa Cicvarićem. Zna stotine, možda i hiljade pjesama. Taj divni čovjek bio je moj prvi učitelj.

Držao mi je lekcije o dinamici, o pravilima disanju, o svemu. Priznajem da sam ga na početku karijere imitirao”, rekao je Šaulić, za kojeg su mnogi tadašnji disk-džokeji smatrali da polako ali sigurno postaje nacionalna baština.

Pa, sve se mijenja, kao što reče neki moj kolega, ljudi se navikavaju i prihvataju me. Drago mi je što mi se publika širi. Vjerovatno sam zaslužio svojim radom. Ima dosta novog što sam ja unio u novokomponovanu muziku narodnog žanra.

Za to su zaslužni i moji saradnici. Recimo, Rade Vučković, sjajan pjesnik, pa Dragan Knežević, dirigent Doma garde. Nacionalna baština još nisam, ali kroz pedeset godina…” predviđao je on.

Takođe, tvrdio je da je ljepši nego prije jer mu je trebalo vremena da “nauči da bude Šaban Šaulić”.

“Ja sam provincijalac, dijete sa ruba života. Trebalo je da prođe vremena da se uljudim, da naučim da budem Šaban Šaulić”.