Ne ulazite u brak sa partnerom koji vas ne podržava

0
82

Nedavno sam bila na večeri sa osam izuzetno uspješnih žena-profesionalaca starosti između 35 i 74 godine. Jednoj od njih je ponuđeno unapređenje u drugoj zemlji ali nekoliko mjeseci se borila sa suprugom kako bi on pristao da joj se pridruži. Druga je odlučila da, da bi spasila svoj brak, uzme godinu dana neplaćenog odsustva i vrati se u školsku klupu, da bi uravnotežila svoju porodicu i uzela predah od dva zahtjevna posla. Treća je pokušala raditi pola radnog vremena u advokatskoj firmi ali ubrzo je shvatila da se u profesionalnom smislu nalazi negdje na margini. Umjesto toga, odlučila je upisati doktorat. Njen muž je nesmetano nastavio razvijati svoju karijeru.

Ovo iskustvo samo je potvrdilo zaključak koji sam izvela nakon godina istraživanja i različitih iskustava: profesionalno ambiciozne žene imaju samo dvije opcije kad se radi o njihovim ličnim partnerima: partnera koji im istinski pruža podršku ili nikakvog partnera. Bilo šta između na kraju bude samo močvara u kojoj se utapaju njen moral i karijera.

To je stvarnost ove polovične tranzicije u kojoj se nalazimo kada je riječ o ženama na radnim mjestima. U dvadesetom stoljeću svjedočili smo uzdizanju žena. U dvadeset i prvom stoljeću svjedoit ćemo (ne)prilagodbi muškaraca posljedicama tog uzdizanja. U stvarnosti, tranzicija ne teče glatko i bit će mnogo protureakcija, ali potencijalne beneficije su velike.

Do ovog trenutka, tek mali broj muškaraca i kompanija predvodi tu smjenu. Kao što je Melinda Gates nedavno napisala, mi još uvijek „šaljemo naše kćerke u kompanije koje su dizajnirane za naše očeve.“ Također ih šaljemo u brakove koji su „jednakopravni“ sve dok ženin uspjeh ne ometa muškarčevu karijeru. (Iako u posljednje vrijeme čujem priče o problemima sa karijerom u istospolnim brakovima, velika većina priča koje dopiru do mene su o heteroseksualnim parovima u gotovo uvijek je ženina karijera na drugom mjestu.)

Ne radi se o tome da ti muževi nisu napredni i puni podrške. Oni sebe definitno smatraju takvima – isto kao što se takvima smatraju i mnogi izvršni direktori i lideri kompanija s kojima surađujem. Ipak, problemi ih sustignu onda kada oni to ne očekuju. Sretni su što imaju uspješne žene koje zarađuju mnogo novca. Aplaudiraju im i podržavaju ih – sve dok se ženina karijera ne sukobi s njihovom karijerom. U svojoj studiji, Pamela Stone i Meg Lovejoy otkrile su da su muževi igrali glavnu ulogu prilikom donošenja odluke o davanju otkaza kod dvije trećine žena, i to obično zbog toga što su žene bile te od kojih se očekuivalo da preuzmu ulogu roditelja. „I dok su te žene gotovo jednoglasno opisale svoje muževe kao davaoce podrške, također su rekle i da su isti ti muževi odbili promijeniti vlastiti raspored ili povećati svoje učešće u skrbi za djecu,“ napisala je Joan Williams o toj studiji. Jedna žena je rekla: „Uvijek mi je govorio ‘možeš raditi što god želiš’. Ali on nikada nije bio tu da preuzme barem malo tereta.“

Žene su šokirane i iznenađene. One su smatrale da su pravila veze jasna, da će visoko obrazovani parovi uzajamno pružati podršku i naizmjenično preuzimati obaveze da bi jedno drugom omogućili da postignu najviše što mogu. Istraživanje sa Harvard Business School naglašava problem: više od polovine muškaraca očekuje da njihova karijera bude bitnija od karijera njihovih supruga, dok većina žena očekuje jednakopravne brakove (gotovo nijedna žena ne očekuje da njena karijera bude na prvom mjestu).

Čak i kod parova koji  su jednakopravni potrebno je dvoje izuzetnih ljudi da bi se upravljalo „brodom“ u teškim dvojno-karijernim vodama. Lakše je opredijeliti se za put slabijeg otpora – historijsku normu karijerno orijentisanog muškarca i porodično orijentisane žene. Pogotovo kada je, što je često slučaj, muškarac nekoliko godina stariji, prije je započeo karijeru i zarađuje veću platu. To vodi do jednog začaranog kruga kojeg je teško prekinuti: muškarci imaju više prilika za zarađivanje više novca i ženama je sve teže stići ih.

Razočarenje je duboko i trajno. Rezultat je odložena reakcija, sudeći prema rezultatima do kojih sam došla istražujući knjigu o povećanoj broju razvoda i sklopljenih brakova tokom 1950-ih i 1960-ih: talentovane žene odriču se svojih mogućnosti pod pritiskom muževljevih zahtjeva i stavova protiv ženinih aspiracija. Kada njihova djeca odu od kuće, obično i žene odu. Oko 60% razvoda u kasnijoj životnoj dobi iniciraju žene, obično s ciljem fokusiranja svoje energije na razvoj karijere.

Sada je red na muškarce da budu šokirani. Oni su radili tako naporno, zbrinjavali svoju porodicu tako dobro – i mislili su da je to njihova uloga. Međutim, u spolno izbalansiranom društvu današnjice to nije ono što jedno moderno partnerstvo podrazumijeva. Par u kojem oba partnera zarađuju ima velike prednosti u turbulentnim ekonomskim vremenima, piše Eli Finkel sa Northwestern Univerziteta u svojoj knjizi The All-or-Nothing Marriage. Najbolji brakovi nisu nikada bili sretniji, balansiraniji ili uzajamno ispunjavajući. Spolna ravnoteža kod kuće stvara znatno otpornije parove. Međutim, potrebna je uzajamna podrška i ravnoteža tokom nekoliko decenija. Ignorišite partnerove snove na vlastitu odgovornost.

„Nisam znao,“ rekli su mi mnogi muškarci koje sam intervjuisala nakon što su ih supruge napustile. Po meni, to zvuči isto kao i ono što kažu vođe korporacija kada im otkaz daju viši direktori ženskog spola. Nisu očekivali da one odu, nisu razumjeli koliko su one ustvari uznemirene stavovima muškaraca, njihovim manjkom priznanja ili unapređivanjem manje kompetentnih muškaraca.

Na kraju, ispod svega toga, leži istina – nije tačno da nisu znali. Njih ustvari nije bilo briga za to. Nisu slušali, zato što nisu mislili da trebaju slušati. Odsutno su kimali glavom i ignorisali buku koja dopire do njihovih ušiju jer su smatrali da to nije bitno i da to neće imati direktnog uticaja nanjih. Nekoliko muškaraca mi je priznalo kako su pripisivali frustracije svojih supruga menopauzi i kako su mislili da samo trebaju sačekati da to prođe. Upravo to nipodaštavanje i otpravljanje dovodi žene do tog finalnog koraka. Na veliko iznenađenje, i naknadnu žalost, njihovih supružnika.

Dosta onoga što ljudi nauče o vođstvu i jačanju tima na poslu može se direktno prenijeti i u dom, za potrebe boljeg balansiranja situacije kod kuće. Neke od strategija koje spominjem u mojoj knjizi su:

Vizija. Razgovarajte o dugoročnim ličnim i profesionalnim ciljevima rano u vezi i redovno se vraćajte na tu diskusiju. Manjak razumijevanja i uzajamne podrške kod parova može ih u potpunosti izbaciti iz kolosijeka. Budite jasni kada se radi o podršci koju očekujete da bi uspjeli i o izvoru te podrške.

Aktivno slušanje. Najčešća žalba od strane žena jeste ta da imaju utisak da ih se ne sluša; da ih muškarci ne slušaju, i da ih se ne cijeni. Za početak, uvedite redovne „slušalačke“ sesije (dobro bi bilo mjesečno, a minimalno kvartalno). To su prilike za posvećeno, licem-u-lice, koncentrisano slušanje onoga što vaš partner ima da kaže, bez upadica. Potom ponovite ono što je partner rekao. Po potrebi prilagodite ono što ste ponovili. Potom zamijenite uloge. Zvuči čudno? Čudno je sve dok ne postane ritual koji spašava vezu.

Povratne informacije (ili laskanje). Svi cijene povratne informacije ali rijetko kada ih dobijete, bilo na poslu ili kod kuće. Pravilo koje se obično preporučuje je 5 naprema 1: pet pozitivnih komentara na svaki konstruktivni komentar. Ljudi vole kada im se divite, a pogotovo vole kada im se dive njihovi intimni partneri. Stoga recite vašem supružniku kako su divni, brilijantni, brižni i puni podrške. Nagradite njihove pozitivne osobine i posmatrajte partnera kako raste. Zvuči umjetno? Čekajte dok ne vidite kako se pojavljuje sjaj u njihovim očima.

Ako vaš partner ne želi da se uključi u ove aktivnosti, ako ne želi da se osloni na vas i ako odbija potražiti pomoć, zapitajte se zašto. Baš kao i na poslu, uvijek trebate prvo poraditi na sebi. Trebate razumjeti vlastite probleme, uticaj koji imate na druge ljude, stupanj do kojeg ste vi odgovorni za reakciju s kojom se borite. Razmislite o radu s terapeutom ili trenerom. Na kraju, kada shvatite sami sebe, ako se veza ne popravi ostaje pitanje: šta vas zadržava u tom timu? Ostajete li u timu iz ljubavi ili iz straha?

Sve donedavno žene su posjedovale više straha nego novca: manjak ljubavi bio je loša stvar, ali ne tako loša kao siromaštvo. Za mnoge žene finansijska sloboda znači i viši standard veze. Žene žele ljubav i priznanje i podršku, i na poslu i kod kuće. Kompanije koje to ne nude bore se da zadrže žene, a mnoge od njih pokreću vlastite kompanije. Parovi koji to ne nude suočavaju se sa istim: žene odlaze.

Da bi se zadržala žena, kod kuće ili na poslu, potrebna je vještina i samosvjesnost. Potrebna je pažnja i namjerno prilagođavanje jučerašnjih pravila današnjoj stvarnosti. Na poslu, to znači prilagođavanje kompanijskih politika i sistema. Kod kuće, potreban je strateški fokus na poboljšanje potencijala oba partnera, sa dugoročnom porodičnom vizijom, mnogo aktivnog slušanja, i redovnim laskanjem. Bilo šta manje od toga pripada prošlosti.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here