MARINA JE NAJNIŽA ŽENA U SRBIJI! SA SAMO 6 GODINA JE PITALA MAMU: “Hoću li i ja nekada PORASTI”?

0
533
RAS Srbija

Marina Cvetanov je visoka tačno jedan metar i jedan centimetar. Nije mnogo, nije uobičajeno, ali to je njena visina i nosi je moćno.

Najniža žena u Srbiji plijeni optimizmom, lijepim, njegovanim, nasmijanim licem i osvaja toplim glasom. Imala je samo šest godina kada je mamu prvi put pitala šta je s njom i hoće li ikada porasti. Danas ima 38 godina i odlučno kaže da je beskrajno zahvalna mami što je smogla snage da tada bude iskrena. Osim toga, ima nevjerovatan dar da probleme i osjećanja prenese u prijatnom ćaskanju. O teškim stvarima govori bez patetike ili žaljenja, a o onim lijepim, tananim osjećanjima s osmijehom.

Primijetila sam da me ljudi zagledaju

Živi u Kačarevu s majkom Elzom i tatom Boškom, a starija sestra Monika joj je oduvijek najbolja prijateljica i najveća podrška. Svog porođaja i Marininih prvih dana dobro se sjeća njena mama Elza.

– Tri dana posle njenog rođenja ljekar mi je sasuo toliko strašnih stvari da sam zanijemila od tuge. Rekao mi je da je rođena s ortopedskim deformitetima kičme i drugih kostiju, da ima ograničene pokrete ručica, da nikada neće vidjeti, čuti niti hodati. Sličnu prognozu su dali i drugi lekari, pa smo se zaputili u Minhen u jednu privatnu kliniku. Zamislite našu sreću kada je doktor rekao da naše dete čuje i vidi. I koliko je bio divan čovek kad nas je posavjetovao da ne trošimo novac po inostranstvu jer Marini mogu da pomognu na našoj Ortopedskoj klinici na Banjici. I stvarno, zahvaljujući njima, naša kćerka je danas divna djevojka – priča mama s nježnošću.

RAS Srbija

Marina dodaje da je trud cijele porodice bio nagrađen kada je sa četiri godine ipak prohodala uprkos svim lošim prognozama.

– U familiji i komšiluku su me svi voljeli i mazili, igrala sam se s drugarima iz ulice, ali van te moje sredine primijetila sam da me ljudi zagledaju, pa okrenu glavu i nešto šapuću. Imala sam šest godina kada sam mamu prvi put pitala šta je sa mnom i hoću li i ja porasti. Beskrajno sam joj zahvalna što je smogla snage da bude iskrena. Bez ublažavanja mi je tako maloj predočila da nikada neću porasti, da me čekaju teške operacije, ali je, takođe, rekla da sam snažna djevojčica koja će sve to izdržati i uživati u životu.

RAS Srbija

Bila sam jogunasta

Umjesto radosti zbog polaska u školu, za nju su usledile godine borbe. Prošla je mnogo teških, bolnih i neizvjesnih operacija, ni sama ne zna koliko je vremena provela na banjičkoj klinici, u bolnicama, na rehabilitacijama. Donosili su je u gipsanom koritu kući, gdje je opet mjesecima nepomično ležala, čitala, gledala, slušala, maštala.

– Sreća moja pa sam sve to prolazila u zdravoj porodici. Znala sam da budem i jogunasta, ali mi roditelji ništa nisu popuštali. Tada su sve radili da bih ja bila dobro, a i kasnije su me u svemu podržavali. Naučila sam da uživam u lepim stvarima, volim da budem dotjerana i njegovana, pa često kažem – kako zračiš, tako i privlačiš. Kada me neko gleda, uzvratim osmijehom, a znam i da odbrusim kad je potrebno.

RAS Srbija

Marina ne da na sebe i mnogo radi na tome da pomogne drugima jer u Srbiji ima oko dve stotine osoba izrazito niskog rasta.

– Mi nismo ljudi nad kojima se plače. Imamo imena, prezimena, zanimanja i nikako nismo patuljci, još manje čudni kepeci, kako su nas nekada zvali. Mi smo imali usud da obolimo od ahondroplazije, bolesti koja je izražena odmah po rođenju i najčešći je uzrok patuljastog rasta – objašnjava.

Aktivna je u Pokretu malih ljudi Srbije koje je okupio Milan Grahovac, predsjednik udruženja. Zajedno pokušavaju da riješe brojne probleme s kojima se u svakodnevnom životu susreću ljudi izrazito niskog rasta. Na primjer, kaže, da je za njih mobilnost veliki problem, da istu muku muči veća grupa ljudi, poput djece i trudnica. Bore se i za promjene Pravilnika o tjelesnom oštećenju. Marina je sto odsto invalid, ali ima među njima onih kojima se to ne priznaje iako im je svaka kost u tijelu deformisana.

RAS Srbija

– Uvijek mi je bilo žao što ne mogu da radim. Onako zapravo, ali pošto su mi govorili da imam prijatan glas, pokrenula sam Radio „Pile“, platformu na kojoj ćaskam sa slušaocima i puštam dobru muziku. Slušajte me na internetu. Nažalost, tu nema nikakve zarade, a voljela bih da, pored naknade za tjelesno oštećenje koje primam, mogu još da doprinesem kući. Kažu i da lijepo pjevam, ali to radim samo za svoju dušu – smije se i za kraj razgovora nudi liker od drenjina. Da nazdravimo životu i svemu lijepom.

Branka Gajić