Ispovijest Bojane (21) koja je pobijedila tumor, a davali su joj 1 ODSTO ŠANSE da preživi: “Imala sam osjećaj da polako nestajem..”

0
330

Bio je mart 2008. godine kada sam na školskom času primjetila smetnje na oku. Odmah sam otišla na pregled na kojem nije uvrđen nikakav problem osim male upale sinusa. Nakon dva mjeseca, otišla sam na kontrolu i tada je doktorka rekla mojoj majci da nije nešto u redu – rekla je Podgoričanka Bojana Krstović (21) kojoj je sa 13 godina dijagnostifikovan tumor na mozgu.

bojana-krstovic

Period koji je uslijedio poslije postavljanja dijagnoze donio je mnogo suza, strahova i neizvjesnosti. Došla je u Beograd na Institut za majku i dete gde se i suočila sa dijagnozom.

– Roditelji su odlučili da idemo na beogradski Institut za majku i dete. Tada se dogodilo nešto neočekivano za mene i moju porodicu, osjetila sam da se svijet ruši. Bila sam na odjeljenju bolnice, nešto me steglo u grudima i suze su samo krenule. Loš predosjećaj. Doktor je došao i kazao da imam tumor na mozgu ili orbita sarcoma CE92 – kazala je Bojana.

Suočavanje sa dijagnozom, prema njenoj ocjeni, je veoma težak trenutak za podnošenje. Treba odlučiti koji stav prihvatiti, pozitivan ili negativan. Tu roditelji imaju ključnu i vrlo nezavidnu ulogu, da se ,,prave” da nije tako strašno i u sebi pronalaze snagu za iskušenja koja čekaju.

Bojana se sjeća razmišljanja tih dana dok se privikavala na bolnicu, okruženje, i ovako ih opisuje: ,,Gledam sve oko sebe i nijedan osmijeh ne mogu da izmamim. Kao da sam u nekom animiranom filmu. Oko mene kao da su žive lutke, koje nekim čudom govore, neke sjede u kolicima, a neke kao da hoće da krenu ka meni. Oni liče na duhove, nemaju kosu, trepavice i jedva se kreću. Šta ću ja ovdje? Shvatila sam da sam rođena da budem dio tih ,,lutki”, ,,lutki” bez kose i trepavica. Pomišljala sam da moja rodbina i porodica neće htjeti ni da se poigraju sa mnom i da bratu više neću biti zanimljiva jer shvatam da ću da ličim na robota…”

Ljekarske prognoze nisu bile dobre. Davali su joj, kako je kazala, jedan posto nade za život. Liječenje je moralo da se nastavi u Beogradu i na tome je posebno zahvalna.

– Tamo su me prihvatili kao da sam u svojoj zemlji, od medicinskih sestara do ljekara i svih ostalih uključenih u tretman. Brinuli se o svima nama kao da smo njihova djeca. Samo najiskrenije riječi hvale imam za odjeljenje Hematologije na Institutu za majku i dijete – kazala je Bojana i dodala da joj je možda najteže pala odvojenost od porodice.

Hemioterapija i ostali tretmani veoma su teški za podnošenje, a većini, prema Bojaninim riječima i iskustvu, najteže pada gubitak kose.

– Nakon saznanja da se zbog terapije od koje opada kosa moram ošišati, odmah sam pomislila da se više niko neće okrenuti prema meni i da kosa neće porasti do polumature. Sa svakim odsječenim pramenom kose imala sam osjećaj kao da nestaje jedan po jedan dio mene. Uskoro je uslijedio i ,,hladan tuš” u školi u vidu čudnih komentara i upornih pogleda. Došao je i trenutak koga sam se plašila. Dok sam u holu škole stajala dječak u prolazu mi je skinuo maramu sa glave i tada sam osjetila sram i bespomoćnost zajedno – priča Bojana sa osmijehom, jer kaže da sada zna koliko su to bile nevažne stvari.

Ona je danas aktivna članica udruženja Feniks koje okuplja roditelje djece oboljele od kancera i daje doprinos stalnom pričom o značaju pozitivnog stava i razmišljanja o pozitivnom ishodu.

Prema njenim riječima važno je stalno govoriti o tome da statistika ide u prilog djece koja su oboljela. Ona kaže da su djeca čudesna i da se mnogo bolje nose sa bolešći nego odrasli.

– Od mog liječenja prošlo je osam godina i dobro se osjećam. Vodim se time da u životu treba uživati, a ne strahovati. Sada završavam fakultet, zaposlena sam i uživam u svakom danu kao da je posljednji – kazala je Bojana sa osmijehom.

Ovom prilikom Bojana je posebno naglasila značaj roditeljskog pozitivnog stava ako se nađu u ovakvoj situaciji sa djetetom.

– Porodica je najvažnija u procesu liječenja i izlječenja. Pozitivan stav i vjerovanje su pomogli meni i mojoj porodici da iz te strašne priče izađemo kao pobjednici – poručila je na kraju.